Profile cover photo
Profile photo
Milena Vujinovic
369 followers -
Škrinja, švelja i špajz
Škrinja, švelja i špajz

369 followers
About
Posts

Post has attachment
Astronome reci nekome...
Kapije bez ključeva, ne otvaraju se same. Tebi neće biti lakše, ako nasloniš glavu na moje rame. Teleskopom nebeska tijela posmatraš, pogledom ih ne mijenjaš. Astronome reci nekome šta je u srcu tvome hiperbolično. Kažeš da si odlično, prilično netačno. Gov...
Astronome reci nekome...
Astronome reci nekome...
vilazvjezdana.blogspot.com
Add a comment...

Post has attachment
NA LAMPI SLIKA IZ MRAKA OD PAKIRNIH TRAKA

Noć obična kao i svaka koja poslije dana dođe.
Već neko vrijeme pratim stope jednog čovjeka. Pratim ga iz daleka.
Čovjek s' kapuljačom, tako sam ga zvala. Nosio je staru duksericu iz 80-tih godina.
Imao je upečatljive skejterke patike. Čovjek teoretika uličnog umjetnika.
Odmetnik koji živi u vremenu sa mnogo tereta na ramenu.
Vidjela sam ga jedne večeri dok sam se vraćala kući.Vukao je za sobom neka kolica .
Unutar njih su se nalazili akrilno staklo i dosta pakirnih traka.
Prije nego se upale ulične lampe, lijepio je traku po mraku.
A onda sam vidjela kako ruke tog čovjeka stvaraju slike.
Slike koje govore. Zaputio bi se put industrijske zone.
Išao je u tih nekoliko dana istim putanjama. Bilo je to napušteno područje.
Ostali su zidovi, prozora nije bilo. Penjao se uz stepenice koje su vodile do najvišeg djela.
Bio je to dio, gdje je svijetlost dopirala i mene je podsjećao na cijev.
Jedan dio zgrade bio je ozidan staklenim ciglama, po želji tadašnjeg vlasnika.
Insistirao je da baš tu bude više svjetlosti.
On ulazi u te hodnike, ja pazim na svoje korake. Pod nogama pucaju ostaci stakla, prilazim polako, održavam razmak od svega par koraka. Ulazi u nešto nalik cijevi, koja je otvorena i gleda ka gradu.
Uzima iz kolica pakirnu traku braon boje i staklo.
Stavlja ga na štafelaj i okreće ka staklenim ciglama. Uzima lampu i osvjetljava staklo.
A onda rukama pomoću skalpela pravi čuda sa trakama. Dio po dio i nastaje slika.
Slika koja na svjetlosti postaje stvarna.
Prilazim polako i puca mi pod nogama staklo.
I dalje ostaje okrenut leđima.
Hrapavim glasom govori: Misliš li da te nisam primjetio?
U toj praznoj prostoriji eho njegovog glasa odzvanja u zidovima bez prozora.
Kroz godine boravka u ovim prostorijama sluh se izoštri, tako da čujem i papir na vjetru kako šušti.
Znam da me pratiš već neko vrijeme, vidim odvažila si se doći čak ovdje.
Ima hrabrosti u tebi, jer da me poznaješ bila ovdje ne bi.
Mene se ljudi većinom boje. Jer imaju o meni uvjerenje svoje.
Čudan sam im zbog kapuljače koju nosim i mog načina života.
Rijetko ko u meni vidi uličnog umjetnika.
Ne, ne prilazi ni korak dalje ka meni, dozvoli da ostanem skriven u sjeni.
Ako priđeš da mi vidiš lice, onda se okreni i put doma kreni?!
Ukoliko želiš moju priču čuti, ja ću ti je reći?!
Sad kad si već došla ovdje, imaj hrabrosti ostati, a ne pobjeći.
Oduvijek sam bio eksperimentalni pokret koji ide ispred svog vremena.
U prijevodu dijete avangarda iz svijeta umjetnosti.
U mojoj ulici bilo je skladište. Tu su radnici sklapali kutije i lijepili ih pakirnom trakom.
Jedne večeri sam se prišunjao (baš kao i ti sada) i uzeo par traka. Vidio sam komad akrilnog stakla.
Počeo sam rezati komadiće trake i lijepio sam ih na staklo. Podigao sam ga ka svjetlosti i vidio kako svijetlost prikazuje (doduše u to vrijeme) nejasnu sliku.
To je bio početak mog umjetničkog izražavanja.
Onda sam u prolazu sretao ljude i pamtio one detalje koje običan čovjek ne primjeti.
Tražio sam te niti među ljudima i vezao ih u cjeline.
Oni ne znaju koliko je važan taj jedan trenutak u vremenu. Neponovljiv i jedinstven.
Vidiš, svi ovi ljudi koji prolaze imaju svoje priče. I onda treba samo pronaći dio koji priča cijelu priču, a da riječ ne kažu. Kad čovjek vidi sliku možda će osjetiti priču ili će stvoriti svoju ličnu?
To sam odlučio ostaviti njima na izbor.
Odabrao sam tamu, a slike su svijetlost u toj nevidjelici.
Lampe su otvorene galerije. Nisam htio da budem drugačiji, već običan.
Umjesto kistova i boja, trake i skalpeli su moji simboli koji prenose osjećaje.
Pitaš se u sebi zašto sve ovo govorim tebi?
Zato, jer me ti vidiš kao umjetnika i odmetnika baš kao što si i sama.
Ponekad sretnemo nepoznate ljude kojim ispričamo sve o sebi.
Tako nešto i onima koje znaš rekao ne bi.
Lice skrivam ne da legenda postanem, već da običan čovjek ostanem.
Želim da slike budu one koje govore. One su odraz mene.
Svaku od njih zabilježile su moje oči i stvorile moje ruke.
Ja nisam moje ime. Moje ime su samo slova. Slova su povezali.
Tako je nastao sastavljeni niz koji su odabrali. Mene nisu pitali.
Uzmi ovu tablu i napiši ono što osjećaš u sebi, a ne može nikako samo da se kaže.
Ja ću napisati na drugoj tabli ono što sam vidio u tebi.
Onda ponesi tu tablu sa sobom i prođi galerijom mojom.
U tim slikama pronaći ćeš svoju, a samo će tabla znati priču tvoju.
Tvoju priču ja već znam, a da je ne pročitam, očima je gledam, skalpelom i trakama slikam.
U toj slici pronaćićeš i nešto neobično,vjeruj, biće ti kasnije logično.
Predajem ti ovu tablu i pročitaj šta na njoj piše kad stigneš do tvoje slike.
Sad je vrijeme da kreneš nazad. Ponekad je opasan ovaj grad.
Iako mnoge ljepote krije, on u duši nije kao prije. Iza zatvorene kapije, ništa nije kao ispred nje.
Ispratiću te do izlaza, ti nastavi dalje sama od prolaza, preko zone prati svijetlost lampe i sliku tvoju potraži. Idi i riječi više ne kaži, a mene po ovim bespućima više ne traži.
Prozborih tek ono jedno hvala, drago mi je što sam te upoznala.
Ostavih iza sebe tu pustu zgradu i uputih se prema gradu.
Nosim tablu u rukama i tražim sliku svoju na lampama. Očekivah samo portret, no onda se dogodi preokret. Ugledah sliku u toj braon boji i kako pored mene na istoj slici medvjed stoji.
Uzimam tablu i na njoj piše: Imaš jedinstven i jednostavan pogled na svijet. Ti možeš svojim duhom vidjeti, jer si sanjar. Često si suviše u dubini svojih misli, jer ljudi ne mogu da prate tvoja razmišljanja. Po Majama rođena si u znaku Wo-a. Mistična si i u potrazi za tajnama i mudrostima ovog svijeta. Nađi balans između tame i svjetlosti koju nosiš u sebi i onda ćeš moći prelaziti sa jednog nivoa na drugi. O da, umalo zaboravih sad se sigurno već pitaš otkuda medvjed na slici!?
On se nalazi unutar tvoga bića. Ti si naučila na samotan život. Povučena si, i suviše nježna osoba.
Na tom ćeš trebati poraditi. Jer si navikla na prostor u kom imaš potpunu kontrolu.
Jednom trebaš izaći iz tog brloga u kom spavaš poput medvjeda dok ne prođe zima.
Jer vani se žive dani, ne unutar zidova i izvan svijeta.
Kroči dijete kroz ulicu moje galerije, promjeniće se sve u tebi kad priznaš tvoje strahove sebi.
Onda ih pobjedi nadom i sigurnim korakom kroči svijetom i ovim gradom.
Osmijeh mi se nalazi na licu, on je prepoznao svaku sitnicu.
Sjetih se da napisah slične rečenice, a on ih je pročitao gledajući moje oči i lice.
Osvrnuh se na trenutak i vidjeh kako iz daljine gleda.Vidjeh ga tada i više nikada.
Onda jednog dana pročitah članak u novinama. Kažu kako u industrijskoj zoni neki čudan čovjek živi. I kako stvara slike koje imaju neobične vidike.
U ulici na lampama slike od trake smeđe boje stoje, možda su dio priče tvoje!?
Dragi čitaoci priča je nastala inspirisana likom i djelom umjetnika po imenu Max Zorn!
Pratim njegov rad i slike koje on stvara su jedinstvene.
Pogledajte njegove radove na YouTube-u.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci!
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa sajta: Unsplash
Photo

Post has attachment
Tekst nastao prije tri godine.
Odlična poveznica sa vremenom koje je danas.

LJUBAV U LJUDIMA, PREMA LJUDIMA

Ovih dana, gdje god da pođeš vjetar čovjeku korake prati.
Prenosi nam poruke sa dalekih putešestvija njemu znanih.
Iako ih ne razumijemo u potpunosti ono što nam je jasno primamo ka znanju. Ovo je opet vrijeme praznika, pa nekako je takvo i raspoloženje.
Opet redovi doduše nešto manji od onih od prije par mjeseci.
No lijepo je vidjeti boje koje nas okružuju.Sve izgleda kao slika oslikana najljepšim bojama prirode.
Lijepo je vidjeti ljude koji idu sa osmijesima kroz grad.
Boje su se vratile na ulice. Koraci laki kao oblaci.A oblaci nebom plove, dok sunce obasjava grad. Male slike spojene kao puzzle čine kompletnu sliku. Čudan je ovaj svijet.Toliko ljepote nas okružuje, toliko darova nam je priroda poklonila. Nekako ne znamo živjeti u skladu sa prirodom i ljudima.
Gledala sam prije nekog vremena prilog na Tv -u o jednom plemenu koje živi u potpunom skladu sa prirodom i ljudima. Od prirode uzimaju tek osnovne stvari koje su im potrebne da bi preživili.
Više od tog ne uzimaju. Žive po svojim pravilima koja se poštuju.
Zna se red i raspored. Ono što uzmu iz prirode, oni to nadoknade.
Za svako posječeno drvo posade novo.
Tu su priroda i ljudi kao dva tasa koja se nalaze na vagi u potpunoj ravnoteži. Iako žive u prašumi, bez svakodnevnih tehnoloških čuda žive kao sretni ljudi. Njima je za sreću potrebno tako malo. Tamo gdje oni žive kiša pada gotovo svakodnevno. Sretni su kad se sunce pojavi.
To smatraju posebnim darom. Zamislite kako bi se današnji savremeni čovjek snašao kad bi se našao u takvim uslovima ?
Sad razumljivo je da bi jednako bilo da je situacija obrnuta. Kad bi gradsku gužvu zamijenio prašumom i našao se među ljudima koji žive potpuno drugačijim načinom života? Kao turisti bilo bi mu lijepo neko određeno vrijeme, no nakon toga počeo bi se buniti unutar sebe.
I želja za njegovim svijetom bila bi sve veća. Kažu da je jako lijepo kao turista posjetiti to mjesto no živjeti tamo ne bi mogli živjeti.No složili su se u jednom.Kad posjetite to mijesto vidite koliko su ljudi dobronamjerni i dobri jedni prema drugima. Kad je čovjek sretan vlada sklad. Nema sukoba interesa i toga sličnog. Možda je poenta u tome što čovjek što više mogućnosti ima manje cijeni prirodu? Ljudi koji nemaju sva čuda savremenog svijeta sretni pod vedrim nebom žive.U tom je razlika među ljudima.
Savremeno društvo ide svojim tokom i razvija se.Ljudi koji decenijama žive po svojim pravilima ne dozvoljavaju da im savremeni svijet remeti ravnotežu.
Njima nije jasno kako mi živimo u savremenim tekovinama života, nama opet nije jasno kako oni žive na jednostavan način i opet imaju svoj mali svijet?
No gdje god da se nalazite snalazite se i prilagođavate onom svijetu u kom oduvijek živite.Naviknuti ste na ljude na grad na svoje rituale i običaje.
Zašto bi ste išta mijenjali? Kad se nađete u nekom drugom svijetu a na istoj kugli zemaljskoj vaša svijest se buni.
Bude vam dobro neko izvjesno vrijeme, a onda vam počne faliti sve ono što je dio vas samih.Koliki god mir da ste osjetili i odmorili se vaša želja za domom je jača od ostanka i počinjanja drugačijeg života.
Navika koja je odlika čovjeka, uvijek nadjača promjenu.
Pobuni se i pobjedi. I za trenutak imate kartu u rukama spremni ste za povratak. U vašem koferu je veći svijet koji je vama drag u odnosu na onaj u kom se nalazite.Trebali bi se zapravo radovati svakom novom životu koji vidimo a koji nam priroda nesebično poklanja. Kao kad se iz jajeta izleže malo pile kao čudo života. Onako maleno i nezaštićeno probije ljusku i izađe vani iz oklopa u kom je živjelo.Ono prihvati novi svijet bez da ostane u sigurnosti i toplini doma koja mu do tada jedina bi poznata.
Priroda nam daje poklone, mi joj trebamo vratiti na isti način.Trebamo živjeti u skladu sa prirodom, naše misli trebaju živjeti u skladu sa nama samima.
Poruka posta je : "Gdje god živjeli na našoj planeti, živite smireno iako vjetar remeti tok vašeg kretanja a vi se opirete i idete svojim koracima.Vjetar dođe i prođe sunce uvijek iza oblaka nađe put da vam uljepša dan. Kapi kiše, zamjeni svojim zrakama.Sklopite kišobrane i hrabro kročite kroz dan dok sunce sja.Vjetar je nestao i poruke prenosi tamo negdje.Vi ste onu namijenjenu vama sad dobro razumjeli. Sprovedite je u dijelo ! "
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci.
Photo
Add a comment...

Post has attachment
SLIKE OD STAKLA

Daleka je to zemlja o kojoj mnogi sanjaju, tek poneki u njoj obitavaju.
U kamenitim predjelima gdje postoji jedna rijeka zalazak sunca se čeka.
Ne zađe sunce da mjesec izađe, već da jedno drugo pronađe. Plove lađe rijekom u noći.
I ove noći kraj rijeke ona će doći. Vatra koju sunce proizvede od tečnog stakla neki oblik nastane.
Dok pleše ples plemena oblikuje ga. Smjenjuju se pokreti i na staklu oblici.
Imala je posebno skrojenu, ručno iglom i koncem haljinu spojenu.
Na ruci narukvicu sa oznakom plemena. Ispod te narukvice, ožiljak.
Skriven od pogleda drugih ljudi. Svaki pogled na taj ožiljak parao je zakrpljene šavove i vraćao u prošle dane.
Blokirala bi sjećanje, zatvorila mu put i tada u tom trenutku bi samo stvarala satima sve do svitanja. Njena sjena na rijeci sa sjenom mjeseca i sunca povezana, nije otopila zime unutar nje nastanjene. Nije ona bila borac u svom plemenu, više je bila neko ko nije slijedio ispisana pravila u toj zemlji od kamena. Većinu dana je provodila hodajući po tim stijenama u nekim njoj znanim tišinama.
Znala je i osjećala da se tu nešto krije, samo ona još otkrila nije.
Jedino društvo bile su joj rijeka i bića iz prirode. A ljudi?
Sa njima je razgovarala jedino oko zadataka.
Nije znala da je prati u noćima jedna sjena, koja nije njena.
Od djetinjstva su je obučavali da radi sa staklom.
Zanri, ime koje je značilo kreativnost, snažna i nezavisna priroda.
Znala je da je s' razlogom stanar tih predjela i nije željela otići, već ostati i otkriti sve ono što zemlja u kojoj živi skriva. Večer kao i sve ostale skupljala je komade stakla one preostale u veliki korpu spakovala bi izrađena djela i onda bi pored rijeke sjedila i gledala njen tok i plovila bi mislima.
Vatra se lagano gasila i tada je prvi put primijetila nešto što prije nije.
Inače staklo bi do nje stizalo kao gotova sirovina iz fabrike, njoj je pristup bio strogo zabranjen. Zanri bi stvarala uz pomoć cijevi za puhanje umjetnička djela. Poznavala je sadržaj stakla, no staklo sa kojim je radila bilo je drugačije. Nekad ga je bilo teško oblikovati pri visokim temperaturama. Nešto je nedostajalo u sastavu. Pogledala je prema njoj dobro znanim stijenama i uzela je dio stijene koja je bila krhka, na njenom dlanu ostao je pijesak. Ovo je kvarcni pijesak, pomislila je.
Sa druge strane rijeke stijene su bile drugačije. Sjela je u lađu i prešla na drugu stranu.
Tamo su stijene bile sedimentne. To je bio vapnenac, no nije bio bijele boje, već vjerovatno pomiješan sa željezom, jer je bio žut ili crven. Tamo gdje su se sa njim spojile ugljevite tvari bio je tamnosiv. Uzela je obe sirovine i otišla je ka svom domu i iz kuhinje uzela sodu i knjigu koja se nalazila na stolu. Uputila se prema fabrici, znala je gdje se nalazi ključ.
Pamtila je sve detalje i zapisivala ih šifrovanim i samo njoj razumljivim jezikom.
Znala je, ako bi je otkrili da bi zauvijek napustila zemlju koju je uprkos ožiljku voljela.
Sjetila se da bi staklo postalo jače ako bi otpad od stakla sirovinama dodala.
Ukoliko bi upalila sijalice, odala bi svoje lice.Otvorila je knjigu i pod plamenom svijeće čitala.
Uzela je u ruke kvarcni pijesak, sodu i vapnenac i uputila se prema staklarskoj peći...
Staniiiiii! Ne diraj to.
Ostala je da stoji leđima okrenuta glasu, a sasvim je jasno i čovjeku iza nje.
Vidio sam svjetlost svijeće što je neuobičajeno. Znao sam da je neko unutar fabrike.
Zanri, to si ti zar ne? Prepoznao sam te po narukvici i tvojoj haljini koju nisi uspjela plaštom skriti.
U našoj zemlji sve djevojke nose iste haljine?
Tvoja ima linije i bez šavova je, ručno rađena. Jedinstvena i kreativna.
Moja majka je krojačica. Gledajući je kako godinama radi ponešto sam i naučio, kao što vidiš.
Izvini, nemam vremena za pričanje, trebam završiti započeto.
Upravo zbog tog sam te zaustavio. Znam da si ti po karakteru veoma uporna i ne odustaješ.
Poznaješ puhanje u staklo, ali ne i ovu zvijer od peći.
Ukoliko je pogrešno upotrijebiš, moglo bi doći do eksplozije. Potrebno je da prvo obučemo vatrostalno odijelo i stavimo naočale. Peći ne smijemo prilaziti jer je unutar nje 1500 C.
Postoje mali otvori kroz koje možemo posmatrati. Stavićemo sirovine unutar peći, toplota će kao što znaš sastojke pretvoriti u tečno staklo. Onda ćemo ga razliti po limu da bude ravno i zatim ide na hlađenje, pa rezanje.
To je proces koji će da potraje.
Nego Zanri, ja znam. Znam, da znaš kako ova peć radi, koliko si to već puta ponovio.
Nisam mislio na to već...
Reci... Mislio sam na tvoj ožiljak. Sjećam se kad se to dogodilo.
Nemoj molim te da mi pričaš o tome, takva sjećanja lome.
Lome da, ali kako ti staklo slomiš i daješ mu novi oblik, tako će te i saznanje, o tom ožiljku odvesti ka tebi i nećeš više biti staklena Zanri kako te zovu.
Ona se osmjehnula i nastavila je da radi.
Zašto si toliko staklena, kao da nisi dio našeg plemena?!
Kada bi ti odgovorila ne bi mogao vjerovati onome što čuješ.
Jer ko god čuje nestane iz mog vidokruga. Ako ti kažem da neću nestati, hoćeš li mi onda reći?
Ne, ne mogu ti to reći. Ovo si sama tražila, jer ako ti nećeš reći meni ono što te staklenom čini, ja ću reći tebi da si ožiljak dobila jedne večeri, baš ovdje.
Koliko god ti ne želiš čuti, sad si čula.
Bila je to opekotina od peći, koju su izlječili biljkama. Ostala ti je oznaka.
Sad nakon toliko godina si opet ovdje i u prilici da ponoviš isto.
Onda si bila radoznalo dijete, sad si djevojka. Ne mogu dozvoliti da te otkriju.
Obećao sam to mom ocu koji te je spasio iz vatre one večeri. Čuvam te sve ove godine.
Ja sam ona sjena koju vidiš dok po noći pored rijeke radiš. Po cijele noći ne spavam, gledam te i pomislim da sanjam. Sa druge sam strane rijeke i gledam tebe dok plešeš i stvaraš, staklo u ljepotu pretvaraš. Sama izvan svega, a to ne treba biti tvoj život. Ti treba da...
Ja trebam da završim ovaj posao. Pomozi mi ako možeš, moje biće prepusti meni.
Nisi unutar njega i ne možeš biti, niti osjetiti taj svijet.
Ponavljam ti opet, ne bi vjerovao kada bi čuo.
Vrijeme je prolazilo i teklo poput stakla, koje je završilo sve etape.
Uzela je staklo u ruke i krenula put rijeke. Sunce i mjesec su se pronašli.
Sad je pravi trenutak.
Kakav trenutak, znam da ti smetaju moja pitanja, ali zar ovo nije večer kao i svako?
Nije Arni, večeras nastaje nešto što nisi vidio.
I neću moći vjerovati kad to vidim, mislim pretpostavljam. Jer kod tebe je sve nevjerovatno.
Mladiću ti si poput cvrčka, savjest koja me prati i stalno ponavlja iste lekcije.
Ali imaš smisla za humor i mudar si.
Slušaj, objasnim ti ukratko. Stavila sam tri osnovne sirovine i dodala sam staklo koje je za otpad.
To je karika koja je nedostajala. Razumiješ?
Razumijem, iako si ti to meni složila u teoreme.
Dodaj mi cijev za puhanje, temperatura dostiže maksimum, rijeka je mirna.
Dosad smo pomoću vatre stvarali umjetnička djela, ovo je prvi put da će neko to uspjeti pomoću vode. Postoji slikanje u vodi, ali dosad je to izvođeno na papiru.
Tehnika se zove ebru. Večeras ću plesati ples koji sam pronašla u drevnim knjigama.
Arni je gledao Zanri i stvarno je izgledalo nestvarno sve oko nje.
Uzela je staklo i stavila ga u korito koje je bilo u rijeci.
Onda je prosula razne boje kojim je dodala nešto iz kutije što bojama ne dozvoljava da se miješaju i plutaju na površini vode. Taj sastojak je sačuvala za sebe. Na cijev je stavila četku.
Njeni plesni pokreti su vodili cijev. Slikala je sve dok su se sunce i mjesec gledali i novi dan čekali.
Arni pomozi mi da izvadim staklo, uskoro će doći radnici, znaš da nas ne smiju vidjeti.
Staklo su prevukli preko ruba korita tako da je sav višak vode otišao nazad u rijeku.
Kako je staklo izlazilo vani, tako se otkrivala slika koju je stvorila svojim rukama pomoću cijevi. Boje su bile unutar stakla. Arni je konačno znao zašto mu je otac rekao da čuva tu djevojku.
Njeno nasljeđe je bilo tajna godinama.
Sad znaš, zašto sam staklena Zanri.
Da bi riječ jednu rekao.
Čuda su moguća, kad jedan tako riječit mladić ostade bez riječi.
Arni, ovo što si vidio, molim te da to čuvaš kao tajnu.
Ja odlazim, jer trebam prenjeti do zemlje Manet ovu sliku. Ona pripada njima.
Zanri, hoćeš li se vratiti?
Uvijek se vratim, ti to najbolje znaš, jer godinama me čuvaš.
Sad posveti vrijeme sebi i svom životu, otkrij ovog grada ljepotu.
Ne postoje riječi, zagrljajem ću ti reći da slomljeno staklo može uvijek put do iznova spojenog prijeći. Staklena putuje sa ožiljkom što je prekriven narukvicom i zna kom plemenu pripada.
Plove lađe rijekom ona mu se čini toliko dalekom.
Vatre plamte tamo na toj zemlji stijena tu još uvijek u njegovim mislima pleše silueta njena.
Čuje kako mu govori ta djevojka što obično staklo u sliku sa najljepšim bojama pretvori.
Arni doći ću kad sunce zađe i kad ga mjesec pronađe, čekaj me pored rijeke kad doplove lađe, tad će dvoje da se nađe...
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa sajta Unsplash
Photo

Post has attachment
ŠETAČI - PONAVLJAČI

Sanjamo li dane ili ih budni živimo? Ponavljamo li dane ili oni ponavljaju nas? Možda smo dobili mapu po kojoj trebamo pratiti svoj put?
Zaboravimo često da je imamo u rukama.
Čudna je to mapa, jer stalno se mijenjaju putevi.
Kao da ih preko noći neko briše i piše. Pa kako ustanemo pratimo smjer koji vidimo. Nemamo kompas, strane svijeta su se pomiješale.Vrtimo se u krug. Gdje god da pođemo uvijek na isto dođemo.
A na mapi ništa nije kao u stvarnosti. Znamo da ne sanjamo, budni smo.
Doručak na stolu i čaša vode kao da su tu već danima.Otvoren prozor vjetar njiše zavjesu. Na radiju pjesma koju znam da sam slušala u isto vrijeme na istom mjestu. Gledam na sat, isto vrijeme. Pogled ide prema zidnom kalendaru i vidim nije to ta godina u kojoj sam jučer bila.
Onda pokušavam ubjediti sebe da sanjam i da će me alarm na satu razbuditi. Pjesmu čujem i dalje. Znači budna sam i te kako.
Na stolu stoje uredno složeni papiri, ispisani redovi.
Skupljam papire i stavljam ih u torbu. Vrijeme teče.
I dalje mislim da sanjam.Uzimam ključ od kuće i izlazim vani.
Jutarnji zrak prija. Ljudi idu ulicom prema stanici. Putujem autobusom sa nekolicinom poznanika. Svi ti ljudi su tu baš kao i jučer.
Ista odjeća, iste riječi. Memorišem stvari, pa se tako sjećam situacija od prethodnog dana.
Čini li se meni ili sam ja kao u nekom filmu? Postavljam niz smislenih i besmislenih pitanja na koja nemam odgovora.
Zastanem na trenutak, pogledam oko sebe i svi djeluju kao i obično.
Ama svi osim mene. Ja sam poput nekog zalutalog turiste, koji se prvi put nalazi u gradu, a izgubio mapu pa ne zna gdje bi krenuo.
Čak sam vidjela i jednog čovjeka, koji je tu svakog jutra.
Kažu da je beskućnik, no znam da ima dom. On luta ulicama iznova i iznova. Skuplja preostale mrvice od hrane koja je završila u kontejnerima.
Vrati se svojoj kući i onda opet hoda, dok se smjenjuju dan i noć.
Živi u nekom svom svijetu.
Često ga vidim kako čita novine. Ponekad kupi sebi nešto od hrane, ako se nađe neki dobar čovjek pa mu da nešto novaca.
Ne, on ne prosi, već mu ljudi iz nekog sažaljenja pomognu.
Kišobran gotovo uvijek nosi sa sobom. Prati ga i jedan pas lutalica.
Našle se dvije nezbrinute duše, pa lutaju. Jedan čovjek i životinja.
Razumiju se bolje nego dva čovjeka. Ponekad zastane i pogleda u ljude koji prolaze pored njega. Rijetko kad govori, a i kad nešto kaže, ne kaže razgovjetno. Prođe i našom ulicom, umoran od životnih lutanja, besciljne potrage i pogleda upućenih ka njemu.Odjeća koju nosi je dotrajala, cipele isto.
Rekoše da je bio vrijedan momak i učio visoke škole.
Pričaju razne priče, o tome šta se sa njim dogodilo pa je odlučio da luta gradovima. Ljudi, kao ljudi preuveličavaju, dodaju i konstruišu njegovu priču. Koju zapravo on sam najbolje zna, a o kojoj nikome ne govori.
Gledam kako jede bajat hljeb i pije vodu iz flaše, baš kao i jučer.
I to je ista scena, ja sigurno sanjam.?
Dok čekam autobus koji kasni nekoliko minuta, odlazim u prodavnicu, da kupim neko voće. Baš kao i prethodnog dana vidim kako stoji nekoliko ljudi i među njima i jedan stariji gospodin.
Gleda on prema voću dok ja pogledom tražim koje je voće svježe.
Nakon par sekundi mi reče: Koje god da odabereš vjeruj da će na polici ostati ono najbolje! Nasmijem se i prepustim red gospodinu.
Rekoh: Izvolite, Vi prvi odaberite.
Uzima gospodin kesu u ruke, uzima voće sa police i taman da ga stavi u kesu voće mu padne na pod. Pogleda on u kesu, pa u voće. Svi mi koji smo bili prisutni očekujemo reakciju. Gospodin podignu glavu i njegovo lice se raširi u topao osmijeh, a onda se nasmija od srca.
Uzme novu kesu i vrati voće u nju, pa sve to stavi u korpu i nastavi svoj put dalje prema kasi.
Izlazim iz prodavnice, vidim putnike kako ulaze u autobus.
Još mi treba samo da ne stignem, pa ću pješice do posla.
Podsvijest se buni, ja je sputavam, tako što laganim koracima idem ka autobusu, a podsvijest trči. Neka trči, moja svijest zna da ću stići na vrijeme.
U autobusu na radiju čujem istu pjesmu kao i kod kuće.
Šta je ovo, pitam sebe? Gdje god da krenem ista me pjesma prati.
Stižem na vrijeme na posao. I tu se ponavlja dan.
Identičan onom jučerašnjem.
Vidim da nemam izbora osim da taj dan pustim da ide svojim tokom.
Dolazim sa posla kući, upalim radio i znate već ista pjesma dopire iz tog uređaja.
Ručam ja tako, pjesma i dalje ide na radiju.
Da ugasim, možda se promijeni pjesma!? Neka stoji.
Odmorim malo. Onda odlučim da idem prošetati.
Zaputim se ulicom koja je poput šetališta.
Sa jedne strane se nalazi drvoredi sa druge su kuće.
Prolaze ljudi pozdravljam, oni otpozdravljaju i obrnuto.
Idem ja tako i ugledam jednu gospođu koju inače sretnem svaku večer, kad šetam. Uvijek je obučena u svom prepoznatlijvom stilu.
Ide lagano ulicom posmatra oko sebe gleda u nebo i zvijezde.
Baš kao i prethodno veče, obukla je haljinu pastelnih boja sa cvjetnim uzorkom i elegantne sandale. U ruci drži pismo tašnu. Nigdje ne žuri već ide polako.
Zaista je ne svakidašnja osoba koju rijetko čovjek može sresti.
Pretežno šeta sama, to veče ju je pratio jedan pas lutalica.
No čim je čuo dječji smjeh uputio se ka djeci, koja inače brinu o njemu.
Šetam ja tako, u mislima prelistavam dan koji ponavljam, i sve ljude koje sam srela u toku tog dana. Kad da čovjek ne vjeruje čujem, kako iz jedne od kuća dopire dobro mi znana melodija i riječi pjesme.
Nosi lagani povjetarac pjesmu ka meni. Pogađate, opet me pjesma prati.
Sad sam sigurna da je slušam iznova iz nekog razloga.
Dolazim kući, i idem da spavam. Bio je ovo beskrajan dan, nije ni čudo kad ga ponavljam već drugi put. Kad se ujutro probudim upaliću radio i ako čujem istu pjesmu,onda stvarno ne znam gdje bi i šta bi?
Polako tonem u san, dok čujem kazaljke kako otkucavaju ponoć.
Svanjiva jutro, dopiru zrake sunca kroz moje prozore, alarm me budi iz sna. Ustajem, upalim radio i čujem, drugu pjesmu.
Onda shvatim da su svi dani na neki način ponavljanje onih prethodnih.
A opet na neki neobičan način su jedinstveni.
Taj dan mi se ponovio jer sam trebala nešto naučiti.
Ključ je bio u ljudima koje sam srela.
Da to je ono troje ljudi koji su se izdvajali od drugih.
Lutalica, mi je prenio poruku da je sloboda pravo svakog čovjeka bez obzira koliko si drugačiji i da nakon lutanja čovjek nađe svoj put.
Čovjek iz prodavnice, je prenio poruku da ne treba dozvoliti da sitnice čovjeku mjenaju dan, već ih treba prihvatiti sa osmijehom na licu, ne trošiti vrijeme na neke manje važne stvari, već to vrijeme iskoristiti za nešto bolje!
Gospođa koju sam srela u šetnji je prenijela poruku da kroz život treba ići polako, gledati svijet u vedrim bojama.
A pjesma, koju sam slušala ona je za svakog ko je sluša drugačija i drugačiju poruku nosi. Reče čovjek koji je istu napisao!
Poslušajte tu pjesmu, vjerujte mnogo tog govori! Riječ je o pjesmi grupe Pink Floyd: Wish you Were Here!
Dani se ponavljaju, iako, svaki na njemu svojstven način, a godine, one idu poput rijeke teku!
Poruka posta: Ljude koje sretnemo u životu, sretnemo sa razlogom.
Tu su da nam prenesu poruku. Ako shvatimo poruku, nećemo ih sretati, ili pak hoćemo ako treba da nas podsjete na lekciju koju smo naučili, a sa vremenom zaboravili. Ili ćemo ih sretati sve dok ne naučimo lekciju.
Kad je naučimo, onda idemo dalje prema novim danima i novim lekcijama!
Veliki pozdrav svima i ne ponavljajte dane, a ako se i ponavljaju naučite lekciju i novi dan će doći sa nekom novom porukom!
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa sajta Unsplash.
Spot je preuzet sa YouTube-a.
https://www.youtube.com/watch?v=9P16xvwMQ5A
Photo

Post has attachment
RASTE LI LJUBAV NA DRVETU? PA DA JE UBEREM.

On živi u ulici, kojom često, ne prolazim. Kuća sa brojem: 23.
Svako jutro sjedi za istim stolom i na istoj stolici. Čita dnevnu štampu, očima uputi pogled, prema stanici. Peron, dolaze vozovi, izlaze putnici.
On čeka da se ona vrati iz daleka. Nje nema među putnicima.
To traje već nekoliko godina.
Pričali su mi priče o njemu i njihovoj ljubavi. Rekoše da su se mnogo voljeli, i da su im se putevi razišli. Otišla je jedne noći, negdje prije ponoći.
Spakovala je kofere krenula, i tiho rekla zbogom.
On je to znao i čuo, ali je ćutao, tek u sebi je rekao zbogom i tebi.
Spremio je i on te noći kofere i htio za njom da krene, ali onda bi bio čovjek od sjene. Pisao joj je pisma i slao na mnoge adrese.
Čudno je kako se neke stvari dese, kad ponos čovjeka ponese u lutanja i umjesto riječi nastanu ćutanja.
Ponekad uzme stare kovanice, ode do telefonske govornice i okrene jedan te isti broj u nadi da će čuti njen glas.
Par puta nakon što telefon odzvoni i niko se ne javi, on odustane.
Opet se vrati za isti sto i sjedne za istu stolicu, sa pogledom usmjerenim na ulicu. I čeka, čini mi se dovijeka. Rekoše mi da su bili neobičan par.
On izgubljeni dječak, u duši kao Petar Pan. Ona kao zrno mudrosti, njegov glas savjesti. I po suncu i po kiši čekao je nju.
Sa kišobranom i pod suncobranom. Vjerovao je da će doći, ujutro, usred dana ili po noći. Smišljao je riječi koje će joj reći.
Pisao ih na salveti, ali svakim danom nada u njen povratak sve dalje leti.
Ah ti blesavi razlozi, uvijek ih ima i sve pokvare, pa ljubavi prestanu, iščeznu i nestanu.
Ona živi u daljini, sjeti ga se ponekad. No dugo vremena je čekala da se neka čuda dese, i onda je spakovala kofere i mijenjala adrese.
Te noći, negdje prije ponoći, obećala je sebi da se više vratiti neće. Neka pisma su joj stizala, kako je pronađe, često se pitala? Pisala je i ona njemu pisma pakovala ih u kutiju, vrijeme je nagrizlo hartiju, slova i riječi već blijede.
Znala je da njemu, ta pisma mnogo vrijede. Otišla je na stanicu dala kutiju mašinovođi voza. Rekla je njegovo ime i adresu na kojoj stanuje, odlučila je da mu pisma pošalje.
Tako dok je sjedio za svojim stolom, i pogledom upućenim prema stanici, prolazih ulicom taj dan.
Stigao je voz i izašli su putnici. On već zna da ona doći neće.
No onda je izašao mašinovođa sa kutijom u ruci. Krenuo je prema njemu, vjerujte bila je to filmska scena. Čovjek koji voli, čeka nju, a stižu pisma njena. Prilazi mu mašinovođa i predaje kutiju.
On je uzima u ruke, na licu blagi osmjeh, u očima suze.
Da, nakon toliko čekanja i pitanja, odgovori stigli su, a njih zna kutija.
Sjeo je za sto i otvorio kutiju, počeo da čita, a vrijeme nagrizlo je hartiju.
Čitao je tako pisma neko vrijeme. Na licu gotovo da si mogao pročitati šta mu kroz misli prolazi!? Tad u tom trenutku, bilo mu je jasno da se ona ne vraća i ne dolazi. Uzeo je kutiju i novine, i krenuo ka svome domu.
Rekao mi je: Čekao sam je da dođe, cijeli vijek kao da je prošao, tek par pisama stiglo je od nje.
Zadržala je pisma moja, za uspomenu i da je podsjete, da u životu neke stvari se jednom osjete.
Znam da me voli, jednako i da se tu ništa nije promijenilo.
Mi smo ti dvije ptice, jedna ima dušu čuvara, druga ptice selice. Imali smo zajednički let, sad letimo sami, ja na sjeveru uz prugu, ona u slobodi na jugu.
No vrijeme će teći, i nastavljam dalje, više ti nemam šta dijete reći.
Otada, prošlo je vremena, sve su ga rjeđe ljudi sretali, kažu našao je sreću. U toplom domu, on ima nekog koga voli, ona je negdje daleko, sreću traži.
Njegova pisma nosi, gdje god da krene, postala je žena od sjene. Često ih pročita, šta joj je sve to trebalo, sebe pita? Da ode tako jedne noći, negdje prije ponoći, i zbogom da mu kaže, dok njegove oči je traže?
Onda je shvatila da ima mnogo razloga koji su uvijek smjernice ljudskih odluka!
Ponekad, (mada sve češće) prestaju ljubavi. Ostanu tragovi (tih ljubavi) u vremenu, kao stope u pijesku. Kad naiđu oseka i plima obrišu tragove, okean ih odnese. Neke ljubavi samo jednom se dese.
Možeš mijenjati adrese, pisati pisma, tražiti sreću, ali neke ljubavi samo jednom se dogode, i samo se jednom sretnu!
Tražite put ljubavi, on vodi ka sreći, svi drugi putevi su jednosmjerne ulice.
Priča je nastala, tako što skupih mnogo priča koje vidjeh i čuh.
Oni koji su glavni glumci, gledaju, ali ne vide.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav!
Slika je preuzeta sa sajta Unsplash.
Video je preuzet sa YouTube-a. Izvođač grupa: Yngwie Malmsteen
Pjesma : Miracle Of Life
https://www.youtube.com/watch?v=FgHJv3V1wmg
Photo

Post has attachment
KOMPLIKOVANA JEDNOSTAVNOST

Hladno je, hladno ove noći. Ruke su mi u džepovima starog kaputa.
Koji noćas samnom luta. Ulična svjetiljka sa sjenom od mjeseca.
Stojim pored nje i pričam vam priču.
Gledam prema prozoru,
pored kojeg stoje čovjek i žena, u magli vremena.
Pitate se ko sam? Ja sam sakupljač uspomena.
Odsjaj svjetiljke u prozoru, ja sam u prolazu.
Sretnete me ponekad.
Hladno i sve hladnije postaje no pričaću vam dalje, izlaze iz zgrade dvoje, drže se za ruke.
To su taj isti čovjek i ista žena u magli vremena.
Grije ih ljubav u ovoj hladnoj noći.
Ključ u džepu mom stoji, on zna kad sam otišla,a ja,ja godine ne brojim.
Putujem sama.
Došla sam ovdje da se podsjetim da na ovu adresu ne treba da se vratim.
Znam da je sve isto i da se ništa promijenilo nije. Znam, zato se ne vraćam.
Slušam tu djevojku i pitam se zašto to sve meni govori?
Onda, kao da mi misli čita sama mi odgovori. Vaš zadatak je da zapišete moje riječi i da knjigu objavite. Uzimam papire i olovku, pritom se pitam kako ona zna da ih u torbi imam ja? Kako zna, da skupljam priče?
Ne pitam dalje, već pišem svaku izgovorenu riječ.
Slobodno pišite i moje ime,ja se ne skrivam.
Ulica se nije promijenila nakon godina. Znate ne brojim godine, jer ne volim brojeve. Kad bi brojala onda bi znala kako vrijeme leti i sve propuštene prilike i neprilike bi kao podsjetnik stvarale ograničenja.
Ne nosim sat, ne znam ni koliko je sati? Mene sunce i mjesec vode.
Zora me budi, zvijezde uspavaju. Kofer, koji nosi jedina je imovina koju ima.
Živi pod vedrim nebom i spava pod oblacima. Izrađuje unikatne radove i slike, tako skupi nešto novaca, za hranu i ponekad prespava u nekom od prenoćišta. Počinje da priča o njemu.
Voljeli su se i zajedno gradili snove, u stvarnost ih pretvarali. A onda kako to inače i biva, nastavlja priču ona, prostor postane mali za dvoje a iste je veličine. Onda dođe vrijeme da neko spakuje kofere i ostavi prostor onom drugome.
Ona je bila ta koja je otišla. Nije lako odlučila, ali da je ostala sjena bi postala.
Za njega i mene nije bilo vrijeme, niti biti može.
Kad sam krenula vidjela sam blagi osmjeh na njegovom licu, znala sam da je shvatio poruku moje odluke.
I idemo istim putem, jer živimo na istoj planeti ,samo su nam različiti pravci i smjerovi.
Nemam šta da ti dodam o njemu i meni, mi pripadamo uspomeni.
Bez drame i nježnih riječi, a bilo je svega.
Volim ga i dalje ali svakog od nas vrijeme na nove puteve šalje.
On iznova voli, vidjeli ste i sami. Ja, ja putujem i vjerujem u novu ljubav, znam da će doći. Ne brojim dane, jer znaš da brojeve ne volim.
Kad se pojavi neko, poseban prestaću da lutam, jer to će biti znak koji će me dalje voditi ka nekom toplom domu i porodici.Vidite li onu kuću, na kraju ulice? Da, odgovorih! Sav prilog od knjige, prosljedite na tu adresu.
Tu u toj kući žive djeca, koja nemaju svoj dom.
Želim da budu srećna i da imaju sve što im treba. Pruža mi papir na kom piše adresa. Ne pitam, jer znam da ne voli pitanja ,baš kao ni brojeve.
Vrijeme je da krenem dalje. Vidjećemo se nekad. I zapamti ovo je poruka koju ćeš napisati na kraju knjige:"Ljubav je tanana riječ, osjetljiva baš poput čovjeka. Ljubav je komplikovana jednostavnost!"
Ja sam u prolazu vremena, sakupljač uspomena, ti si hroničar.
Zato smo se i sreli. Ja da pričam, ti da zapišeš.
Dvoje mladih se vraća iz šetnje, drže se za ruke i vole se,vidi se.
Vidjeh da joj nije lako, čak i suza se zaiskri u oku i krenu niz lice, ali se zaledi, valjda od hladnoće ove noći.?
Vidiš naša ljubav nije trajala, ona djevojka je za njega.
Dobro je što naša ljubav ima svoju priču i od nje knjiga će nastati, sreću djeci donijeti.Vidimo se. Niz ulicu laganim koracima, dok škripi snijeg pod nogama svoja lutanja nastavlja dalje, ta neobična djevojka.
Ja odlazim sa pregršt papira dalje, mislim u sebi i tiho kažem: "Hladno je ove noći, ne nije to od zime, već od hladnoće u ljudskim srcima, no uvijek ima zrno dobrote da ljude ugrije i led otopi!"
Da ljudi, vjerujte, ima još ljubavi!
Želim, onima koji vole, da vole i dalje. Onima koji su sami da ne budu sami. Onima koji lutaju, da cilj pronađu! Onima koji ne znaju voljeti, želim da nauče!
Autor teksta : Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav!
Photo

Post has attachment
SLIKE OD STAKLA

Daleka je to zemlja o kojoj mnogi sanjaju, tek poneki u njoj obitavaju.
U kamenitim predjelima gdje postoji jedna rijeka zalazak sunca se čeka.
Ne zađe sunce da mjesec izađe, već da jedno drugo pronađe. Plove lađe rijekom u noći.
I ove noći kraj rijeke ona će doći. Vatra koju sunce proizvede od tečnog stakla neki oblik nastane.
Dok pleše ples plemena oblikuje ga. Smjenjuju se pokreti i na staklu oblici.
Imala je posebno skrojenu, ručno iglom i koncem haljinu spojenu.
Na ruci narukvicu sa oznakom plemena. Ispod te narukvice, ožiljak.
Skriven od pogleda drugih ljudi. Svaki pogled na taj ožiljak parao je zakrpljene šavove i vraćao u prošle dane.
Blokirala bi sjećanje, zatvorila mu put i tada u tom trenutku bi samo stvarala satima sve do svitanja. Njena sjena na rijeci sa sjenom mjeseca i sunca povezana, nije otopila zime unutar nje nastanjene. Nije ona bila borac u svom plemenu, više je bila neko ko nije slijedio ispisana pravila u toj zemlji od kamena. Većinu dana je provodila hodajući po tim stijenama u nekim njoj znanim tišinama.
Znala je i osjećala da se tu nešto krije, samo ona još otkrila nije.
Jedino društvo bile su joj rijeka i bića iz prirode. A ljudi?
Sa njima je razgovarala jedino oko zadataka.
Nije znala da je prati u noćima jedna sjena, koja nije njena.
Od djetinjstva su je obučavali da radi sa staklom.
Zanri, ime koje je značilo kreativnost, snažna i nezavisna priroda.
Znala je da je s' razlogom stanar tih predjela i nije željela otići, već ostati i otkriti sve ono što zemlja u kojoj živi skriva. Večer kao i sve ostale skupljala je komade stakla one preostale u veliki korpu spakovala bi izrađena djela i onda bi pored rijeke sjedila i gledala njen tok i plovila bi mislima.
Vatra se lagano gasila i tada je prvi put primijetila nešto što prije nije.
Inače staklo bi do nje stizalo kao gotova sirovina iz fabrike, njoj je pristup bio strogo zabranjen. Zanri bi stvarala uz pomoć cijevi za puhanje umjetnička djela. Poznavala je sadržaj stakla, no staklo sa kojim je radila bilo je drugačije. Nekad ga je bilo teško oblikovati pri visokim temperaturama. Nešto je nedostajalo u sastavu. Pogledala je prema njoj dobro znanim stijenama i uzela je dio stijene koja je bila krhka, na njenom dlanu ostao je pijesak. Ovo je kvarcni pijesak, pomislila je.
Sa druge strane rijeke stijene su bile drugačije. Sjela je u lađu i prešla na drugu stranu.
Tamo su stijene bile sedimentne. To je bio vapnenac, no nije bio bijele boje, već vjerovatno pomiješan sa željezom, jer je bio žut ili crven. Tamo gdje su se sa njim spojile ugljevite tvari bio je tamnosiv. Uzela je obe sirovine i otišla je ka svom domu i iz kuhinje uzela sodu i knjigu koja se nalazila na stolu. Uputila se prema fabrici, znala je gdje se nalazi ključ.
Pamtila je sve detalje i zapisivala ih šifrovanim i samo njoj razumljivim jezikom.
Znala je, ako bi je otkrili da bi zauvijek napustila zemlju koju je uprkos ožiljku voljela.
Sjetila se da bi staklo postalo jače ako bi otpad od stakla sirovinama dodala.
Ukoliko bi upalila sijalice, odala bi svoje lice.Otvorila je knjigu i pod plamenom svijeće čitala.
Uzela je u ruke kvarcni pijesak, sodu i vapnenac i uputila se prema staklarskoj peći...
Staniiiiii! Ne diraj to.
Ostala je da stoji leđima okrenuta glasu, a sasvim je jasno i čovjeku iza nje.
Vidio sam svjetlost svijeće što je neuobičajeno. Znao sam da je neko unutar fabrike.
Zanri, to si ti zar ne? Prepoznao sam te po narukvici i tvojoj haljini koju nisi uspjela plaštom skriti.
U našoj zemlji sve djevojke nose iste haljine?
Tvoja ima linije i bez šavova je, ručno rađena. Jedinstvena i kreativna.
Moja majka je krojačica. Gledajući je kako godinama radi ponešto sam i naučio, kao što vidiš.
Izvini, nemam vremena za pričanje, trebam završiti započeto.
Upravo zbog tog sam te zaustavio. Znam da si ti po karakteru veoma uporna i ne odustaješ.
Poznaješ puhanje u staklo, ali ne i ovu zvijer od peći.
Ukoliko je pogrešno upotrijebiš, moglo bi doći do eksplozije. Potrebno je da prvo obučemo vatrostalno odijelo i stavimo naočale. Peći ne smijemo prilaziti jer je unutar nje 1500 C.
Postoje mali otvori kroz koje možemo posmatrati. Stavićemo sirovine unutar peći, toplota će kao što znaš sastojke pretvoriti u tečno staklo. Onda ćemo ga razliti po limu da bude ravno i zatim ide na hlađenje, pa rezanje.
To je proces koji će da potraje.
Nego Zanri, ja znam. Znam, da znaš kako ova peć radi, koliko si to već puta ponovio.
Nisam mislio na to već...
Reci... Mislio sam na tvoj ožiljak. Sjećam se kad se to dogodilo.
Nemoj molim te da mi pričaš o tome, takva sjećanja lome.
Lome da, ali kako ti staklo slomiš i daješ mu novi oblik, tako će te i saznanje, o tom ožiljku odvesti ka tebi i nećeš više biti staklena Zanri kako te zovu.
Ona se osmjehnula i nastavila je da radi.
Zašto si toliko staklena, kao da nisi dio našeg plemena?!
Kada bi ti odgovorila ne bi mogao vjerovati onome što čuješ.
Jer ko god čuje nestane iz mog vidokruga. Ako ti kažem da neću nestati, hoćeš li mi onda reći?
Ne, ne mogu ti to reći. Ovo si sama tražila, jer ako ti nećeš reći meni ono što te staklenom čini, ja ću reći tebi da si ožiljak dobila jedne večeri, baš ovdje.
Koliko god ti ne želiš čuti, sad si čula.
Bila je to opekotina od peći, koju su izlječili biljkama. Ostala ti je oznaka.
Sad nakon toliko godina si opet ovdje i u prilici da ponoviš isto.
Onda si bila radoznalo dijete, sad si djevojka. Ne mogu dozvoliti da te otkriju.
Obećao sam to mom ocu koji te je spasio iz vatre one večeri. Čuvam te sve ove godine.
Ja sam ona sjena koju vidiš dok po noći pored rijeke radiš. Po cijele noći ne spavam, gledam te i pomislim da sanjam. Sa druge sam strane rijeke i gledam tebe dok plešeš i stvaraš, staklo u ljepotu pretvaraš. Sama izvan svega, a to ne treba biti tvoj život. Ti treba da...
Ja trebam da završim ovaj posao. Pomozi mi ako možeš, moje biće prepusti meni.
Nisi unutar njega i ne možeš biti, niti osjetiti taj svijet.
Ponavljam ti opet, ne bi vjerovao kada bi čuo.
Vrijeme je prolazilo i teklo poput stakla, koje je završilo sve etape.
Uzela je staklo u ruke i krenula put rijeke. Sunce i mjesec su se pronašli.
Sad je pravi trenutak.
Kakav trenutak, znam da ti smetaju moja pitanja, ali zar ovo nije večer kao i svako?
Nije Arni, večeras nastaje nešto što nisi vidio.
I neću moći vjerovati kad to vidim, mislim pretpostavljam. Jer kod tebe je sve nevjerovatno.
Mladiću ti si poput cvrčka, savjest koja me prati i stalno ponavlja iste lekcije.
Ali imaš smisla za humor i mudar si.
Slušaj, objasnim ti ukratko. Stavila sam tri osnovne sirovine i dodala sam staklo koje je za otpad.
To je karika koja je nedostajala. Razumiješ?
Razumijem, iako si ti to meni složila u teoreme.
Dodaj mi cijev za puhanje, temperatura dostiže maksimum, rijeka je mirna.
Dosad smo pomoću vatre stvarali umjetnička djela, ovo je prvi put da će neko to uspjeti pomoću vode. Postoji slikanje u vodi, ali dosad je to izvođeno na papiru.
Tehnika se zove ebru. Večeras ću plesati ples koji sam pronašla u drevnim knjigama.
Arni je gledao Zanri i stvarno je izgledalo nestvarno sve oko nje.
Uzela je staklo i stavila ga u korito koje je bilo u rijeci.
Onda je prosula razne boje kojim je dodala nešto iz kutije što bojama ne dozvoljava da se miješaju i plutaju na površini vode. Taj sastojak je sačuvala za sebe. Na cijev je stavila četku.
Njeni plesni pokreti su vodili cijev. Slikala je sve dok su se sunce i mjesec gledali i novi dan čekali.
Arni pomozi mi da izvadim staklo, uskoro će doći radnici, znaš da nas ne smiju vidjeti.
Staklo su prevukli preko ruba korita tako da je sav višak vode otišao nazad u rijeku.
Kako je staklo izlazilo vani, tako se otkrivala slika koju je stvorila svojim rukama pomoću cijevi. Boje su bile unutar stakla. Arni je konačno znao zašto mu je otac rekao da čuva tu djevojku.
Njeno nasljeđe je bilo tajna godinama.
Sad znaš, zašto sam staklena Zanri.
Da bi riječ jednu rekao.
Čuda su moguća, kad jedan tako riječit mladić ostade bez riječi.
Arni, ovo što si vidio, molim te da to čuvaš kao tajnu.
Ja odlazim, jer trebam prenjeti do zemlje Manet ovu sliku. Ona pripada njima.
Zanri, hoćeš li se vratiti?
Uvijek se vratim, ti to najbolje znaš, jer godinama me čuvaš.
Sad posveti vrijeme sebi i svom životu, otkrij ovog grada ljepotu.
Ne postoje riječi, zagrljajem ću ti reći da slomljeno staklo može uvijek put do iznova spojenog prijeći. Staklena putuje sa ožiljkom što je prekriven narukvicom i zna kom plemenu pripada.
Plove lađe rijekom ona mu se čini toliko dalekom.
Vatre plamte tamo na toj zemlji stijena tu još uvijek u njegovim mislima pleše silueta njena.
Čuje kako mu govori ta djevojka što obično staklo u sliku sa najljepšim bojama pretvori.
Arni doći ću kad sunce zađe i kad ga mjesec pronađe, čekaj me pored rijeke kad doplove lađe, tad će dvoje da se nađe...
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa sajta Unsplash
Photo
Add a comment...

Post has attachment
SLIKE OD STAKLA

Daleka je to zemlja o kojoj mnogi sanjaju, tek poneki u njoj obitavaju.
U kamenitim predjelima gdje postoji jedna rijeka zalazak sunca se čeka.
Ne zađe sunce da mjesec izađe, već da jedno drugo pronađe. Plove lađe rijekom u noći.
I ove noći kraj rijeke ona će doći. Vatra koju sunce proizvede od tečnog stakla neki oblik nastane.
Dok pleše ples plemena oblikuje ga. Smjenjuju se pokreti i na staklu oblici.
Imala je posebno skrojenu, ručno iglom i koncem haljinu spojenu.
Na ruci narukvicu sa oznakom plemena. Ispod te narukvice, ožiljak.
Skriven od pogleda drugih ljudi. Svaki pogled na taj ožiljak parao je zakrpljene šavove i vraćao u prošle dane.
Blokirala bi sjećanje, zatvorila mu put i tada u tom trenutku bi samo stvarala satima sve do svitanja. Njena sjena na rijeci sa sjenom mjeseca i sunca povezana, nije otopila zime unutar nje nastanjene. Nije ona bila borac u svom plemenu, više je bila neko ko nije slijedio ispisana pravila u toj zemlji od kamena. Većinu dana je provodila hodajući po tim stijenama u nekim njoj znanim tišinama.
Znala je i osjećala da se tu nešto krije, samo ona još otkrila nije.
Jedino društvo bile su joj rijeka i bića iz prirode. A ljudi?
Sa njima je razgovarala jedino oko zadataka.
Nije znala da je prati u noćima jedna sjena, koja nije njena.
Od djetinjstva su je obučavali da radi sa staklom.
Zanri, ime koje je značilo kreativnost, snažna i nezavisna priroda.
Znala je da je s' razlogom stanar tih predjela i nije željela otići, već ostati i otkriti sve ono što zemlja u kojoj živi skriva. Večer kao i sve ostale skupljala je komade stakla one preostale u veliki korpu spakovala bi izrađena djela i onda bi pored rijeke sjedila i gledala njen tok i plovila bi mislima.
Vatra se lagano gasila i tada je prvi put primijetila nešto što prije nije.
Inače staklo bi do nje stizalo kao gotova sirovina iz fabrike, njoj je pristup bio strogo zabranjen. Zanri bi stvarala uz pomoć cijevi za puhanje umjetnička djela. Poznavala je sadržaj stakla, no staklo sa kojim je radila bilo je drugačije. Nekad ga je bilo teško oblikovati pri visokim temperaturama. Nešto je nedostajalo u sastavu. Pogledala je prema njoj dobro znanim stijenama i uzela je dio stijene koja je bila krhka, na njenom dlanu ostao je pijesak. Ovo je kvarcni pijesak, pomislila je.
Sa druge strane rijeke stijene su bile drugačije. Sjela je u lađu i prešla na drugu stranu.
Tamo su stijene bile sedimentne. To je bio vapnenac, no nije bio bijele boje, već vjerovatno pomiješan sa željezom, jer je bio žut ili crven. Tamo gdje su se sa njim spojile ugljevite tvari bio je tamnosiv. Uzela je obe sirovine i otišla je ka svom domu i iz kuhinje uzela sodu i knjigu koja se nalazila na stolu. Uputila se prema fabrici, znala je gdje se nalazi ključ.
Pamtila je sve detalje i zapisivala ih šifrovanim i samo njoj razumljivim jezikom.
Znala je, ako bi je otkrili da bi zauvijek napustila zemlju koju je uprkos ožiljku voljela.
Sjetila se da bi staklo postalo jače ako bi otpad od stakla sirovinama dodala.
Ukoliko bi upalila sijalice, odala bi svoje lice.Otvorila je knjigu i pod plamenom svijeće čitala.
Uzela je u ruke kvarcni pijesak, sodu i vapnenac i uputila se prema staklarskoj peći...
Staniiiiii! Ne diraj to.
Ostala je da stoji leđima okrenuta glasu, a sasvim je jasno i čovjeku iza nje.
Vidio sam svjetlost svijeće što je neuobičajeno. Znao sam da je neko unutar fabrike.
Zanri, to si ti zar ne? Prepoznao sam te po narukvici i tvojoj haljini koju nisi uspjela plaštom skriti.
U našoj zemlji sve djevojke nose iste haljine?
Tvoja ima linije i bez šavova je, ručno rađena. Jedinstvena i kreativna.
Moja majka je krojačica. Gledajući je kako godinama radi ponešto sam i naučio, kao što vidiš.
Izvini, nemam vremena za pričanje, trebam završiti započeto.
Upravo zbog tog sam te zaustavio. Znam da si ti po karakteru veoma uporna i ne odustaješ.
Poznaješ puhanje u staklo, ali ne i ovu zvijer od peći.
Ukoliko je pogrešno upotrijebiš, moglo bi doći do eksplozije. Potrebno je da prvo obučemo vatrostalno odijelo i stavimo naočale. Peći ne smijemo prilaziti jer je unutar nje 1500 C.
Postoje mali otvori kroz koje možemo posmatrati. Stavićemo sirovine unutar peći, toplota će kao što znaš sastojke pretvoriti u tečno staklo. Onda ćemo ga razliti po limu da bude ravno i zatim ide na hlađenje, pa rezanje.
To je proces koji će da potraje.
Nego Zanri, ja znam. Znam, da znaš kako ova peć radi, koliko si to već puta ponovio.
Nisam mislio na to već...
Reci... Mislio sam na tvoj ožiljak. Sjećam se kad se to dogodilo.
Nemoj molim te da mi pričaš o tome, takva sjećanja lome.
Lome da, ali kako ti staklo slomiš i daješ mu novi oblik, tako će te i saznanje, o tom ožiljku odvesti ka tebi i nećeš više biti staklena Zanri kako te zovu.
Ona se osmjehnula i nastavila je da radi.
Zašto si toliko staklena, kao da nisi dio našeg plemena?!
Kada bi ti odgovorila ne bi mogao vjerovati onome što čuješ.
Jer ko god čuje nestane iz mog vidokruga. Ako ti kažem da neću nestati, hoćeš li mi onda reći?
Ne, ne mogu ti to reći. Ovo si sama tražila, jer ako ti nećeš reći meni ono što te staklenom čini, ja ću reći tebi da si ožiljak dobila jedne večeri, baš ovdje.
Koliko god ti ne želiš čuti, sad si čula.
Bila je to opekotina od peći, koju su izlječili biljkama. Ostala ti je oznaka.
Sad nakon toliko godina si opet ovdje i u prilici da ponoviš isto.
Onda si bila radoznalo dijete, sad si djevojka. Ne mogu dozvoliti da te otkriju.
Obećao sam to mom ocu koji te je spasio iz vatre one večeri. Čuvam te sve ove godine.
Ja sam ona sjena koju vidiš dok po noći pored rijeke radiš. Po cijele noći ne spavam, gledam te i pomislim da sanjam. Sa druge sam strane rijeke i gledam tebe dok plešeš i stvaraš, staklo u ljepotu pretvaraš. Sama izvan svega, a to ne treba biti tvoj život. Ti treba da...
Ja trebam da završim ovaj posao. Pomozi mi ako možeš, moje biće prepusti meni.
Nisi unutar njega i ne možeš biti, niti osjetiti taj svijet.
Ponavljam ti opet, ne bi vjerovao kada bi čuo.
Vrijeme je prolazilo i teklo poput stakla, koje je završilo sve etape.
Uzela je staklo u ruke i krenula put rijeke. Sunce i mjesec su se pronašli.
Sad je pravi trenutak.
Kakav trenutak, znam da ti smetaju moja pitanja, ali zar ovo nije večer kao i svako?
Nije Arni, večeras nastaje nešto što nisi vidio.
I neću moći vjerovati kad to vidim, mislim pretpostavljam. Jer kod tebe je sve nevjerovatno.
Mladiću ti si poput cvrčka, savjest koja me prati i stalno ponavlja iste lekcije.
Ali imaš smisla za humor i mudar si.
Slušaj, objasnim ti ukratko. Stavila sam tri osnovne sirovine i dodala sam staklo koje je za otpad.
To je karika koja je nedostajala. Razumiješ?
Razumijem, iako si ti to meni složila u teoreme.
Dodaj mi cijev za puhanje, temperatura dostiže maksimum, rijeka je mirna.
Dosad smo pomoću vatre stvarali umjetnička djela, ovo je prvi put da će neko to uspjeti pomoću vode. Postoji slikanje u vodi, ali dosad je to izvođeno na papiru.
Tehnika se zove ebru. Večeras ću plesati ples koji sam pronašla u drevnim knjigama.
Arni je gledao Zanri i stvarno je izgledalo nestvarno sve oko nje.
Uzela je staklo i stavila ga u korito koje je bilo u rijeci.
Onda je prosula razne boje kojim je dodala nešto iz kutije što bojama ne dozvoljava da se miješaju i plutaju na površini vode. Taj sastojak je sačuvala za sebe. Na cijev je stavila četku.
Njeni plesni pokreti su vodili cijev. Slikala je sve dok su se sunce i mjesec gledali i novi dan čekali.
Arni pomozi mi da izvadim staklo, uskoro će doći radnici, znaš da nas ne smiju vidjeti.
Staklo su prevukli preko ruba korita tako da je sav višak vode otišao nazad u rijeku.
Kako je staklo izlazilo vani, tako se otkrivala slika koju je stvorila svojim rukama pomoću cijevi. Boje su bile unutar stakla. Arni je konačno znao zašto mu je otac rekao da čuva tu djevojku.
Njeno nasljeđe je bilo tajna godinama.
Sad znaš, zašto sam staklena Zanri.
Da bi riječ jednu rekao.
Čuda su moguća, kad jedan tako riječit mladić ostade bez riječi.
Arni, ovo što si vidio, molim te da to čuvaš kao tajnu.
Ja odlazim, jer trebam prenjeti do zemlje Manet ovu sliku. Ona pripada njima.
Zanri, hoćeš li se vratiti?
Uvijek se vratim, ti to najbolje znaš, jer godinama me čuvaš.
Sad posveti vrijeme sebi i svom životu, otkrij ovog grada ljepotu.
Ne postoje riječi, zagrljajem ću ti reći da slomljeno staklo može uvijek put do iznova spojenog prijeći. Staklena putuje sa ožiljkom što je prekriven narukvicom i zna kom plemenu pripada.
Plove lađe rijekom ona mu se čini toliko dalekom.
Vatre plamte tamo na toj zemlji stijena tu još uvijek u njegovim mislima pleše silueta njena.
Čuje kako mu govori ta djevojka što obično staklo u sliku sa najljepšim bojama pretvori.
Arni doći ću kad sunce zađe i kad ga mjesec pronađe, čekaj me pored rijeke kad doplove lađe, tad će dvoje da se nađe...
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa sajta Unsplash
Photo

Post has attachment
Novi video bloga: Škrinja, švelja i špajz
Priča o snjegovima, dvoje ljudi i kakau.
Tekst čita autor: Milena Vujinović
Wait while more posts are being loaded