Profile cover photo
Profile photo
Milena Vujinovic
189 followers -
Škrinja, švelja i špajz
Škrinja, švelja i špajz

189 followers
About
Milena's posts

Post has attachment
Jesu tvoji snovi, u vasioni, kao i moji ?
Sakriveni snovi, negdje u vasioni. Ti ih potraži u nekoj ambalaži. Na njoj piše pazi lomljivo. No, gledaj sasvim je prirodno da se spotakneš. Onda ustaneš i opstaneš. Imaš tvoje snove i tvoj put. Ne pitam zašto, ne možeš mi reći.? Ako kažeš onda trebaš osta...

Post has attachment
"LJUDI VOLE GLEDATI SLIKE, ČITATI KRATKE CITATE I PRIČE!"
REKLI SU NAM NA PREDAVANJU O BLOGOVIMA.
NO I DALJE PIŠEM DUGE PRIČE. POSTOJE LJUDI KOJI IH ČITAJU.
HVALA VAM! POZDRAV!
BJEŽIŠ LI, I TI?
Budi se, odveć dugo spavaš! Jesi li umoran/a od bježanja, pa te svladao san? Ili je lakše sanjati, tamo je najsigurnije? Tamo u snovima je najbolje, sem ako nisu košmari, onda si budan/a.
Trčiš li, što jače i bolje možeš? Na cipelama se stanjio đon. Trebaš nove cipele?
A ne!? Ove su spremne za promjene. Uvijek stari đon možeš zamijeniti novim.
Da razumijem, bježiš kao i ja!? I dosadilo ti je? Znam, i meni je.
Tačno znam zašto bježim, no to, me ne sprječava da i dalje idem po starom. Bježim da ljudi ne vide na mom licu strah, suze i osmjeh. Bježim od sebe same. No taj bijeg je bezuspješan. Moja sjena putuje sa mnom. Sve što jesam i od čega bježim je tik uz mene.
A onda tako dok bježiš sretneš potpunog stranca, koji gle čuda bježi, jednako kao i ti?
Slučajnost? Ne bi rekla! Pritom svako od vas ima svoje nade, očekivanja i želje. Samo su toliko pobrkani u toj torbi zvanoj život, da ih ne možeš pronaći. Pa sve rasporediti kako treba i prestati bježati, onog trenutka kad uvidiš da ta torba ima pregrade. Sve u njoj ima svoj red. Kad sve staviš na svoje mjesto, više nemaš potrebu da bježiš, onda se vratiš unazad popraviš šta treba, pa pravac naprijed laganim koracima. Vidiš da je bježanje bio tek najlakši izbor, a najteži put. Najlakši izbor za tebe, a pritom nisi pitao/la svoje cipele da li bi i one bježale? Ne ti misliš samo kako će bježanje riješiti sve? Pa kad osjetiš da je sigurno vrati ćeš se? No i kad se vratiš, ne riješiš ništa, pa opet iznova bježiš!
Shvaćaš li, vidiš li, u krugu si? Nema izlaza iz njega. Samo ti tu ostani, ako ti je tako najlakše. Ide vrijeme, odlazi, neponovljivi su dani. Dok se skrivaš ne vidiš njihovu ljepotu. Zarobljen/a si u svom svijetu izvanrednih očekivanja, sa malo povratnih informacija o napretku. Napretka nema, jer koliko god da se krećeš ti zapravo stojiš. U optičkoj si varci.
Još spavaš, riječi te ne razbuđuju? Trgni se, kreni i prestani da bježiš! A ne, ne vrijedi , ti misliš da su svi protiv tebe. Cijeli svijet ti je kriv za sve što ti ne ide? Ne traži krivca u drugima. Makar jednim djelom ljudi doprinose tvom bjekstvu. Zapravo ti kriviš i sebe? Kažeš da su te oni natjerali na bijeg? Ti si im dozvolio/la da, do bijega dođe! Dopustio/la si da te ubjede kako je to najbolje riješenje. Meni ne trebaš govoriti, ništa jer pretpostavljam, (pazi samo pretpostavljam) kako ti je!? Jer ne živim tvoj život i ne idem u tvojim cipelama. Samo prepoznah dijelove priče koja se tek u nijansama razlikuje kod svakog od nas!
Zamisli da se sretnu dvije osobe, koje se ne znaju i da jedna drugoj mijenjaju život u samo nekoliko sati? Da svako od njih kroz razgovor iznosi svoje strahove i uzajamno pomažu jedno drugom.
Moguće? Da, u filmu rekli bi? Potpuni stranci kroz minute razgovora upoznaju jedno drugo.
Borba karaktera i težnja ka snovima koji su poljuljani. Željama koje su se ostvarile ali počele su da blijede. I onim željama koje se nisu ostvarile, ali odgovori nisu došli i krenuli ste po njih. Na te odgovore čekate godinama. Vrijeme je ostavilo svoj pečat na njima. Promjene se već dugo nisu dogodile, samo su znaci pitanja na kraju svake rečenice. Oboje žive sa svojim strahovima, jedno bježi, drugo nema hrabrosti da se suoči sa samim sobom. Baš su se zato i sreli sa razlogom. Da u tom trenutku promjene tok vremena. Je li, i dalje imaš želju da pobjegneš? Sad kad je tu neko čiju priču ćeš saslušati, i taj neko će isto tako reći tebi svoju priču? Oboje trebate odgovore koji će zaustaviti bijeg. I onda razgovor počinje da teče, izmjenjujete sve ono što se u duši nakupilo. Poput pisma poslanog na adresu koje je stiglo nakon mnogo godina. Otvarate pismo duše i čitate ga, svako svoje. I onda kad odgovori počinju da dolaze, Vama je želja za bijegom sve manja. Odlučili ste više nećete dozvoliti da strahovi vladaju Vama. Da Vas poput vjetrova nose na puteve koji nemaju jasne ciljeve. Pomogli ste nekom i neko je pomogao Vama! Zato kad prolazimo pored ljudi trebamo gledati i vidjeti. Jer ne znamo kome možemo pomoći ili ko može pomoći nama?
Gledala sam film koji je dobio loše kritike. No sam scenario filma je dobar. Dijalog između glavnih glumaca je dobro napisan. Režiser je ujedno i glavni glumac. Preporučujem Vam da pogledate ovaj film. Ostavite komentare i kakav utisak je film ostavio na Vas? U početku se film zvao Voz u 1h i 30min, da bi kasnije dobio drugi naslov.
Film se zove: "Before we go"( Prije nego što pođemo)
U glavnim ulogama: Cris Evans, Alice Eve.
Poruka posta: Bježanje od sebe nije najlakši put, već privremeno riješenje. Odaberi avanturu na koju ćeš poći i možda se sretnu dvije duše jedne noći i prestatće da bježe, kad otvore dušu jedno drugom kao što cvijet latice otvori, kad noć zamijeni dan!
Photo

Post has attachment
AMBALAŽA SNOVA
Pomjeri zavjesu od paučine, otvori prozore.
U horizontali, nema vertikale.
Horizonti pred tobom su tvoj izbor. Vidiš ono što želiš, što proizvedu misli koje ti putuju u glavi.
Kao da smo eksperiment, pa smo otuđeni i prilagođavamo se virtualnim svjetovima. Konstruisanim samo za nas. Kao da nemamo osjećaje, neko ih je izbrisao. Skupljamo po kontejneru emocija, mrvice i ambalaže naših lutanja. Možda nađemo nešto što je ostalo, a upotrebljivo je? Može da nas spasi, da nahrani gladne duše. Nema osmjeha, nema ljubavi ni trag joj se ne nazire. Sve je samo privid koji ukazuje na uzaludno traženje. Da li je sve ovo simulacija, jesmo li prevareni? Je li ovo još jedan zadatak? Ako jeste, onda prihvaćam da odigram do kraja?! Ako je ovo optička varka, još jedna u nizu zamka, onda prestajem da budem eksperiment ?!
Izlazim iz ove kocke i ovog virtualnog svijeta od prašine, neću da budem dio ljudske taštine. Pobunjenikom me nazivate, to mi nije ime. Dovoljno dugo sam ovdje, poznajem sve ono čemu ste nas naučili. Neke lekcije naučili smo sami.
Ne vjeruj nikome ni kad ti pokaže svijetlost, a ti si u tami.
Ne idi za tim tragom, jer to nije izlaz.
Toliko poznajem vaše korake i unaprijed proračunate poteze.
Vi ste šablon ponavljanja, tu ne pripadam.
Na papirima ispisane su šifre pod kojim su upisana naša imena. Čitam ih, dešifrujem i bacam papire. Mi nismo kodovi, mi smo ljudi. Nismo mašine kojim upravljate, koje Vas bespogovorno slušaju, i uvijek izvrše datu naredbu. Bježim sa ruksakom na leđima, nešto hrane i vjerom koja me vodi. Prate me, ulazim u prostoriju sa mnogo vrata. Jedna su otključana, srećem ljude koji se skrivaju. Dio po dio otkrivam, iako još uvijek sumnjam da je sve dio projekta. Da se tek igraju i smiju se kako uzaludno tražim izlaz. Podsvijest me vuče natrag, ego zadržava, a svijest me tjera naprijed. Nju slušam i njome se rukovodim. Otvaram vrata i idem, sa dovoljno opreza. Smirenost, strah sve se prepliće u meni. Ne da mi da idem brže, već me usporava. No idu koraci, idu sami, naći će već izlaz. Odjednom se nađoh u totalno drugoj dimenziji, Podsvijest paniči, ego se podsmijava, a svijest miruje. A ja? Ja stojim i već unaprijed naučena analiziram sve oko sebe.
Pogledom uprtim u daljine, poput dvogleda vidim sve jasnije. Preda mnom stoji mladić na biciklu.
Kaže mi: Dobrodošla, ovdje si sigurna, ali ne možeš ostati, jednom se trebaš vratiti.
Drugi mladić u društvu mlade djevojke mi govori: Ti si projekt, obična simulacija!
Nisi stvarna, ti si eksperiment. Ubjeđuje mene i sve moje drugare, počev od podsvijesti, ega pa sve do svijesti. Kao da se prvi put to troje počinje razumjeti i slagati. Još mi treba da se i oni urote protiv mene! Ne, ne smijem sumnjati, sad kad pređoh toliki put. Jer čemu svi ideali, o slobodi, ako ih sama, sad i ovdje rušim? Možda se sad smiju ti ljudi što su nas htjeli ubjediti da ne postoji osmijeh, da nema ljubavi? Da smo tek siluete, sjene i projekti njihovih ideja?
Stani- rekoh sebi. To je ono što oni žele! Da misli preplave osjećaje, da ih potope. Oni žele da nas ubijede da je sve ovo virtualna igra i da smo ovdje tek prolaznici.
Sortiram misli, jednu po jednu, svaka nalazi svoj kutak i tu ostaje. Vraćam osjećaje, van njihove sam nadležnosti. Čujem kako mi jedan dječak govori: Jeste li gladni?
Jesam- odgovorih! Hrana koju sam imala bila mi je dostatna za ovih nekoliko dana koji su iza mene. I pitke vode mi ponestalo. Dođite poslužite se, reče. Nemamo mnogo, ali uvijek sve dijelimo.
Hvala Vam! Pridružih se vatri da se ogrijem i da nešto pojedem.Uzeh vodu i popih je. Okružena prirodom i ljudima koji imaju toplinu i dobrotu osjećam smirenost.
I onda, onda sam se probudila i shvatila da je sve to bio san. Odista san. No toliko stvaran da ne mogu opisati kako je sve izgledalo realno. Svaki djelić tog sna je meni djelovao kao da sam tu već mnogo vremena. Znam da su snovi poruke sortirane od proteklih vremena, skup dana iza mene.
Sve što je sortirano u mislima se reciklira, nadograđuje i iznova se ponavlja, da bi mi našli pravo značenje sna. Svaki san ima poruku, ima značenje. Mi trebamo da ga odgonetnemo, tako sami sebe upoznajemo. Kažu da je san koji nisi razjasnio sa samim sobom, poput pisma koje si dobio a nisi pročitao! Sanjate li snove ili Vas snovi sanjaju? Pomislite li da ste nekad dio projekta, da je sve oko nas simulacija, a mi eksperiment? Ko zna, možda i jesmo? Jer često su linije sna i jave usko povezane, to su horizontala i vertikala čovječjeg uma.
PORUKA POSTA: Snovi su virtualne simulacije našeg stvarnog življenja. Realnost u nad realnosti. Horizontala i vertikala, misli i osjećaja! No lijepo je sanjati, bilo da spavamo ili da budni sanjamo! Jer snovi, koji su naše želje, često stvarnost postaju!
Slijedi slika, kreativnog rada inspirisanog ljetom.
Zapleteni snovi u mreži, plavo more, brodovi i ostrvo. Malo kartona, papira, poneki biser, morska zvijezda, sve to spojiš u cijelinu i nastane jedna slika.
Do sljedeće realno- nadrealne priče: Veliki pozdrav čitaoci!
Photo

Post has attachment
ČOVJEČE, POMJERI ZAVJESU OD PAUČINE, OTVORI PROZORE !
U HORIZONTALI, NEMA VERTIKALE.
AMBALAŽA SNOVA
Pomjeri zavjesu od paučine, otvori prozore. U horizontali, nema vertikale.
Horizonti pred tobom su tvoj izbor. Vidiš ono što želiš, što proizvedu misli koje ti putuju u glavi.
Kao da smo eksperiment, pa smo otuđeni i prilagođavamo se virtualnim svjetovima. Konstruisanim samo za nas. Kao da nemamo osjećaje, neko ih je izbrisao. Skupljamo po kontejneru emocija, mrvice i ambalaže naših lutanja. Možda nađemo nešto što je ostalo, a upotrebljivo je? Može da nas spasi, da nahrani gladne duše.
Nema osmjeha, nema ljubavi ni trag joj se ne nazire.
Sve je samo privid koji ukazuje na uzaludno traženje.
Da li je sve ovo simulacija, jesmo li prevareni?
Je li ovo još jedan zadatak?
Ako jeste, onda prihvaćam da odigram do kraja?! Ako je ovo optička varka, još jedna u nizu zamka, onda prestajem da budem eksperiment ?! Izlazim iz ove kocke i ovog virtualnog svijeta od prašine, neću da budem dio ljudske taštine. Pobunjenikom me nazivate, to mi nije ime.
Dovoljno dugo sam ovdje, poznajem sve ono čemu ste nas naučili. Neke lekcije naučili smo sami.
Ne vjeruj nikome ni kad ti pokaže svijetlost, a ti si u tami.
Ne idi za tim tragom, jer to nije izlaz.
Toliko poznajem vaše korake i unaprijed proračunate poteze.
Vi ste šablon ponavljanja, tu ne pripadam. Na papirima ispisane su šifre pod kojim su upisana naša imena. Čitam ih, dešifrujem i bacam papire. Mi nismo kodovi, mi smo ljudi. Nismo mašine kojim upravljate, koje Vas bespogovorno slušaju, i uvijek izvrše datu naredbu. Bježim sa ruksakom na leđima, nešto hrane i vjerom koja me vodi. Prate me, ulazim u prostoriju sa mnogo vrata.
Jedna su otključana, srećem ljude koji se skrivaju.
Dio po dio otkrivam, iako još uvijek sumnjam da je sve dio projekta.
Da se tek igraju i smiju se kako uzaludno tražim izlaz.
Podsvijest me vuče natrag, ego zadržava, a svijest me tjera naprijed. Nju slušam i njome se rukovodim. Otvaram vrata i idem, sa dovoljno opreza. Smirenost, strah sve se prepliće u meni.
Ne da mi da idem brže, već me usporava. No idu koraci, idu sami, naći će već izlaz. Odjednom se nađoh u totalno drugoj dimenziji, Podsvijest paniči, ego se podsmijava, a svijest miruje.
A ja? Ja stojim i već unaprijed naučena analiziram sve oko sebe.
Pogledom uprtim u daljine, poput dvogleda vidim sve jasnije. Preda mnom stoji mladić na biciklu.
Kaže mi: Dobrodošla, ovdje si sigurna, ali ne možeš ostati, jednom se trebaš vratiti.
Drugi mladić u društvu mlade djevojke mi govori: Ti si projekt, obična simulacija!
Nisi stvarna, ti si eksperiment. Ubjeđuje mene i sve moje drugare, počev od podsvijesti, ega, pa sve do svijesti. Kao da se prvi put to troje počinje razumjeti i slagati. Još mi treba da se i oni urote protiv mene!
Ne, ne smijem sumnjati, sad kad pređoh toliki put.
Jer čemu svi ideali, o slobodi, ako ih sama, sad i ovdje rušim?
Možda se sad smiju ti ljudi što su nas htjeli ubjediti da ne postoji osmijeh, da nema ljubavi?
Da smo tek siluete, sjene i projekti njihovih ideja?
Stani- rekoh sebi. To je ono što oni žele! Da misli preplave osjećaje, da ih potope. Oni žele da nas ubijede da je sve ovo virtualna igra i da smo ovdje tek prolaznici.
Sortiram misli, jednu po jednu, svaka nalazi svoj kutak i tu ostaje. Vraćam osjećaje, van njihove sam nadležnosti. Čujem kako mi jedan dječak govori: Jeste li gladni?
Jesam- odgovorih! Hrana koju sam imala bila mi je dostatna za ovih nekoliko dana koji su iza mene. I pitke vode mi ponestalo. Dođite poslužite se, reče. Nemamo mnogo, ali uvijek sve dijelimo.
Hvala Vam! Pridružih se vatri da se ogrijem i da nešto pojedem.Uzeh vodu i popih je. Okružena prirodom i ljudima koji imaju toplinu i dobrotu osjećam smirenost.
I onda, onda sam se probudila i shvatila da je sve to bio san. Odista san. No toliko stvaran da ne mogu opisati kako je sve izgledalo realno. Svaki djelić tog sna je meni djelovao kao da sam tu već mnogo vremena. Znam da su snovi poruke sortirane od proteklih vremena, skup dana iza mene.
Sve što je sortirano u mislima se reciklira, nadograđuje i iznova se ponavlja, da bi mi našli pravo značenje sna. Svaki san ima poruku, ima značenje. Mi trebamo da ga odgonetnemo, tako sami sebe upoznajemo. Kažu da je san koji nisi razjasnio sa samim sobom, poput pisma koje si dobio a nisi pročitao! Sanjate li snove ili Vas snovi sanjaju? Pomislite li da ste nekad dio projekta, da je sve oko nas simulacija, a mi eksperiment? Ko zna, možda i jesmo? Jer često su linije sna i jave usko povezane, to su horizontala i vertikala čovječjeg uma.
PORUKA POSTA: Snovi su virtualne simulacije našeg stvarnog življenja. Realnost u nadrealnosti. Horizontala i vertikala, misli i osjećaja! No lijepo je sanjati, bilo da spavamo ili da budni sanjamo! Jer snovi, koji su naše želje, često stvarnost postaju!
Do sljedeće realno - nadrealne priče: Veliki pozdrav čitaoci!
Photo

Post has attachment
LEPTIR U NAŠEM DVORIŠTU, JEDNOG DANA. U NEKOM NJEGOVOM SVIJETU, NAMA NEZNANOM. NASTALO JE NEKOLIKO SLIKA OVO JE JEDNA OD NJIH.
AUTOR FOTOGRAFIJE: ŠKRINJA, ŠVELJA I ŠPAJZ!
Photo

Post has shared content
KUTIJA, UNUTAR NJE POLJA. U SVAKOJ OD NJIH JEDNA SLIKA.
ŽELjE, MISLI, OSJEĆAJI. ŽELI STRASNO I SVI SE CILJEVI OSTVARUJU! POZDRAV DRAGI ČITAOCI!
Kutiju otvori i želje ostvari
On stoji tu, gleda u prazan prostor. Stoji već danima, tek ponekad prošeta onom našom ulicom i opet se na isto mjesto vrati. Ne vide ga ljudi, ne obrate pažnju. On je još jedan u nizu lica koje sretnu u toku dana. Ne zanima ih zašto je tu svaki dan. Iako je...

Post has shared content
SVI IMAMO KUTIJE U KOJE BI MOGLE STATI SLIKE IZREZANE IZ NOVINA I KOJE BI NAS MOGLE OPISATI. UNUTAR TIH POLJA STALE BI NAŠE ŽELJE, MISLI I OSJEĆANJA. SAMO TREBAMO ŽELJETI I SVI SE CILJEVI OSTVARUJU! POZDRAV DRAGI ČITAOCI!
Kutiju otvori i želje ostvari
On stoji tu, gleda u prazan prostor. Stoji već danima, tek ponekad prošeta onom našom ulicom i opet se na isto mjesto vrati. Ne vide ga ljudi, ne obrate pažnju. On je još jedan u nizu lica koje sretnu u toku dana. Ne zanima ih zašto je tu svaki dan. Iako je...

Post has attachment
Kutiju otvori i želje ostvari
On stoji tu, gleda u prazan prostor. Stoji već danima, tek ponekad prošeta onom našom ulicom i opet se na isto mjesto vrati. Ne vide ga ljudi, ne obrate pažnju. On je još jedan u nizu lica koje sretnu u toku dana. Ne zanima ih zašto je tu svaki dan. Iako je...

Post has attachment
TRAŽIM, PRONALAZIM SKRIVENO
TRAGAČI MEĐUPROSTORA!
Pronađoh, konačno pronađoh što tražih.
Skriveno, u prostoru, izgubljenih stvari.
U odajama gdje sjećanja ne mogu da dođu. Pronađoh, kad pustih da se samo nađe. Lutalo je po prostranstvima i pustinjama. Tražilo je oazu i kap vode. Ne može se riječima opisati, ni pantomimom objasniti.
Nevidljivo je, bez oblika i boje. Neodređeno i nedorečeno. Sad, da me neko pita kako ga nađoh, ne znam ni da objasnim?!
Kako da objasnim ono što nema oblik, a svugdje je oko nas? Ne vidimo ga, a kad bi zastali vidjeli bi!? To je neki međuprostor koji ne dozvoljava rastojanje među ljudima.
Sjećam se da je pirio vjetar, letjele su na vjetru note ispisane na papiru. Čula sam simfoniju, pod nebom. Nakon kiše pojavile su se zvijezde na nebu. Kao znak da kiše neće više biti, te noći.
No ipak sam nosila kišobran. Za svaki slučaj bolje da je tu.
Vidjela sam nasmijane ljude, kako pjevaju i plešu. Tada pronađoh taj međuprostor. Nasmijah se, kako stvari mogu da se slože same od sebe.
Prava je umjetnost sačuvati taj prostor. Samo određeni ljudi posjeduju to umijeće.
Hodala sam polako, trčala samo da ga zadržim, i proslijedim među ljude.
On je poput vjetra, poput sna ,rasprši se i nestane. On je naš vodič, mi smo njegovi eksperimenti.
Sretoh druge, rekoše za njih da su odabrani da ga traže.
Ne osjetih se kao odabrana da ga tražim.
Jednostavno sam ga tražila. Govorila sam sebi, da iako ga ne pronađem neću tražiti u nedogled, pustiću, samo će doći.
Tako je i bilo.
Ne možeš ga zatvoriti u kavez, zaključati ključem, jer prolazi kroz sve. Prkosi gravitaciji, teži ka levitaciji. Mudrije je od čovjeka. A zapravo čovjeku želi pomoći. No ljudi imaju neke čudne i odbojne oklope. Tako da se poput zraka svijetlost odbije od njih i produži dalje.
Mi tragači ih nađemo. Iako nam zadatak nije lak.
Rješenja istog su još zahtjevnija.
Naša planeta im je zanimljiva, vide u nama nepresušan izvor inspiracije. Kažu da je toliko različitosti među nama da svako od nas ima nešto posebno u sebi. Svi imamo naše priče, koje ponekad ne ispričamo upravo radi tih rastojanja. Kada se ta rastojanja premoste, ljudi pričaju svoje priče. A čovjek sumnja u njihovo postojanje, sve im to djeluje kao još jedna u nizu zavjera.
I sama pomislih da je tako, no uvjerih se da nije. Demantovali su naša uvjerenja, jer su dozvolili da ih vidimo. Naravno učinili su to sa razlogom. Jer ostati nevidljiv, nije bilo riješenje.
Iz tog razloga odabrani su određeni ljudi iz raznoraznih oblasti, počev od znanosti umjetnika, istaknutih ličnosti, pa sve do najobičnijih ljudi. Nađoh se među njima, tek kao obični čovjek.
Moj zadatak je bio da određenoj grupi ljudi vratim taj izgubljeni prostor. Kako bi se srušili mostovi i zidovi među njima. Naravno lakše je bilo naći međuprostor, nego ljude ujediniti.
Oni su to znali, zapravo sami ne bi niti mogli mnogo učiniti. Zato im je bio potreban neko od nas ljudi. Ne, nisu to nikakvi vanzemaljci da se razumijemo. Rekoh Vam to je nešto nevidljivo.
Ne nije to ni iluzija. To postoji među ljudskim bićima, svi ga imamo, samo ga odrastajući izgubimo. Ostavimo negdje na putu, naših izbora i skretanja u raznim smjerovima.
Ono se umori da nas prati i sluša naše razloge sa kojekakvim izgovorima.
Zašto ne volimo sebe, jedni druge? Zašto se povlačimo u sebe svaki put kad osjetimo prijetnju?
Zašto se uvučemo u naše kućice poput puževa? Slobodu, smatramo kao ropstvo, koje zapravo ne postoji! Bježimo kad ne treba, plačemo i smijemo se kako ne osjećamo, ili onako kako nas drugi usmjere, a ne idemo kako želimo? Svi mi osjetimo nedostatak tog prostora među nama.
U prolazima kad se sretnu ljudi osjete na trenutak neku toplinu, u hladnim emocijama kojim odišu dok gradom prolaze. To je taj međuprostor. Ko zna možda ste baš Vi tragači?
Svi smo mi negdje u potrazi za tim prostorom koji nema rastojanja među ljudima.
Dragi čitaoci ovo je još jedna naučno- fantastična priča, sa primjesom realnosti.
Svaka sličnost sa stvarnim događajima je itekako moguća.
Veliki pozdrav!
Photo

Post has attachment
OTPALO MI DUGME SA KAPUTA. BAŠ ME BRIGA PRIŠIĆU GA SUTRA. IDU BOLJI DANI, IDU BOLJA JUTRA!
TAKO JEDNI DRUGIMA KAŽEMO, A TEŽINU TIH RIJEČI NA TASOVIMA VAGE VAŽEMO!
DUGME SA KAPUTA!
Koliko se može zapisati nota, od svakodnevnih anegdota?
Otpalo mi dugme sa kaputa.
Stavljam ga u džep, prišiću ga sutra. Kažu biće bolje, idu bolja jutra. Tako jedni drugima govorimo.
Realnost tih riječi, na tasovima vage, važemo.
Ti to možeš, mi to možemo! Da, ako istinski vjerujemo!?
Ko te danas pita, kako platiš ratu kredita? Kako spajaš kraj sa krajem, od ne mogućnosti stvaraš mogućnosti? Po noći ne spavaš od briga, jutro se bliži i sat će da zvoni. Obaveze čekaju te nove, a san te pozove. Rado bi odspavali par minuta, ali sat ide naprijed teče vrijeme.
Radiš od jutra do sutra, na poslu uvijek neka gužva. Djeca u školi ili na fakultetu, trebaju knjige, idu na ekskurzije. Sve to treba da platiš i naravno ratu kredita da uplatiš. A tek kad računi počnu da dolaze, oči taj dio sa kovertama zaobilaze. Kao košnica pčela u glavi da se čuje. Ko ti vjeruje, kako ti je?
Kad jutrom iz kreveta ustaneš bodriš sebe i kažeš: Nemoj da odustaješ. Znaš ono kad ti dan lijepo krene, pa ga nešto preokrene? I opet je na tebi da se snađeš iz kruga da izađeš.
Provodiš vrijeme u kuhinji satima, za par minuta brzog obroka, jer nitko nema vremena svi imaju problema i obaveza. Ne uživamo dok sjedimo za stolom kao porodica i objedujemo, već i tada razmišljamo. Kako da sve riješiš, spojiš mjesec sa mjesecom? Da nitko ne primijeti samo se nasmiješiš.
Svakom od vas misli negdje drugdje stanuju, nisi tu za stolom sa porodicom tvojom. To je vrijeme kad ste zajedno, kad osmjeha treba biti. Ne vrijedi da brineš tih par minuta ništa nećeš promijeniti.
Sami se sebi divimo mi smo umjetnici u tome kako mjesec da preživimo!?
Sve je postalo opstanak i izostanak od normalnih stvari, da se brineš ne vrijedi, zaboravi.
Tražiš raznorazne kombinacije, juriš sniženja da bi sve uklopio i do sljedeće plate preklopio.
Ideš tako kroz dane, poznaješ sve teme odavno zadane. Kao da imaš zadatke, pa po cijeli dan sortiraš podatke. Sa svih strana te pitaju i nešto zahtijevaju samo ti konfuziju stvaraju.
Umjesto da ti se misli odmaraju one se još više zamaraju. Kao da si ličnost programirana sa osmjehom i ehom koji ti odzvanja gdje god se nalaziš, i onda shvatiš da se više ( u cijeloj toj mašineriji) ne snalaziš. Poželiš ponekad da imaš trenutak u vremenu, kad brige ne postoje, kad su na odmoru. Ti ideš kroz dan polako, sve se slaže kao slagalica, sve stižeš i možeš. Čak i kad se problem pojavi, riješiš ga u trenutku. Jesu li to snovi ili stvarnost ? Snovi dugme moje, voljela bi, da stvarnost to je! Dugme je sa kaputa što godine mnoge broji, i već danima to dugme na stolu stoji. Tražim konac koji odgovara da ga prišijem, ali takve konce više ne proizvode. Ovi danas se zapetljaju ili se dugme odšije čim ga iglom prišiješ!? Dugme sad i nekad? Tako je i sa svim onim što svakodnevno kao anegdote imamo. Izgled i kvalitet dugmeta se nije promijenio, no ono što ga veže za kaput jeste.
Pogodili ste to je konac. Mi se nismo promijenili, ni sfera u kojoj živimo. No promijenilo se sve oko nas. To oko nas, mijenja sve, u nama. Uzročno - posljedične situacije.
Sami sebe prilagođavati uvijek i ispočetka, bio bi to zadatak svakodnevnog izuzetka.
Zadatak bez završetka, bez cilja, takva je naša današnja zbilja.
Sad onako nije nikom lako. Jedno biće bolje, ne odustaj, imaj volje, ti to možeš! Šta se predaješ, i meni nije lako?! Sve što ti neko kaže, čuješ i osjetiš negdje u duši, a tebi se svaki dan iznova zid gradi i ruši. Balansiraš sa štapom na užetu, gravitacija se buni, a ti trebaš opstati. Sve posložiti, i cijeli dan nasmijani biti. Nismo roboti, ljudi smo. Mada se ponekad u robote pretvaramo. Tako jedino funkcionišemo. Podrška uvijek dobro dođe čovjeku, nekako prepoloviš brige na pola, kad ih sa nekim podijeliš, no ti i dalje sa njima živiš. Uzimam konac u ruke, onakav kakav imaju u trgovini i iglu. Konačno prišivam dugme na kaput. Vraćam ga tamo gdje pripada. Izgleda kao da odmaralo nije i da je sve kao prije. Oblačim kaput i vodim dugme u šetnju, na brige ne gledam više kao na prijetnju.
Ne dozvoljavam da mi rade pometnju. One su tu, pa šta tu sam i ja!? Ako se pojave ja ću da ih riješim.
Treba vremena kao i za sve. I dugme koje se odšije, kad- tada ponovo se prišije. Iako konac nije kao prije. Tako i brige oblik mijenjaju, stoje i čekaju na njihova rješenja. A čovjek je pun dilema, trilema i čega sve u mislima našim nema? Prihvati i pusti da upravljaju tobom to ne dopusti.
Mogu Vam u nedogled podrške pisati, ali samo ću iskreno poželjeti da se sve Vaše brige i problemi mogu riješiti. Ako ne svi, onda bar oni primarni, pa će i oni sekundarni.
Poruka posta: Kad se dugme odšije, ne čekaj danima da ga prišiješ. I kad nema konca, ti bar neki pronađi, kad brige su tu ti se snađi, i riješenje nađi! A pronaći ćeš riješenje, kad sve brige prihvatiš, i pustiš da idu što dalje od tebe. Onog trenutka kad počneš da misliš manje na njih, a više na sebe!
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav!

Photo
Wait while more posts are being loaded