Profile cover photo
Profile photo
Darko Hudelist
14 followers -
Istraživački novinar, publicist i autor
Istraživački novinar, publicist i autor

14 followers
About
Posts

Post has attachment
Darko Hudelist
PhotoPhotoPhoto
2014-05-21
3 Photos - View album
Add a comment...

Željko Sabo pred životnom odlukom  16. V 2014.

Kada sam u subotu 10. svibnja dogovarao ovaj intervju s bivšim (a možda i budućim) vukovarskim gradonačenikom i, još uvijek, saborskim zastupnikom SDP-a Željkom Sabom, taj naš dogovor nije bio lišen dramatike. Naprotiv.

Sabo me, gotovo potresnim glasom, upitao dolazim li u Vukovar da mu pomognem, ili, možda, dolazim kao krvnik. Možda se nije baš tako izrazio, ali to je bio smisao njegovih riječi.

A onda me pitao vjerujem li u Boga. Odgovorio sam potvrdno, bez puno razmišljanja i zamuckivanja. Pokazalo se da je to bio odlučujući trenutak kada je Sabo u sebi prelomio i pristao mi dati intervju.

Kad sam ga sutradan, u nedjelju 11. svibnja , u Vukovaru - sastali smo se i razgovarali u hotelu "Lav" na obali Dunava - upitao bi li pristao sa mnom razgovarati da sam kojim slučajem rekao da ne vjerujem u Boga, odgovor je bio kategorički negativan.

Čak i da sam okolišao da dam precizan odgovor ili da sam na bilo koji način relativizirao njegovo pitanje, Sabo bi mi - kako mi je rekao - dao odbijenicu.

U hotelu "Lav" Sabo i ja našli smo se, po dogovoru, u 19 sati (kasnio je koju minutu). Bio je ležerno, vikendaški obučen (traperice i sportska karirana košulja). Ali ni tom našem živom susretu nije nedostajalo dramatike. Ona je, dapače, bila još veća nego dan ranije, u subotu.

Sabo mi je donio jednu veliku knjigu (podcijenio bih je kad bih rekao da se radi o brošuri; prije bih rekao da je to slikovnica) u kojoj su nabrojani, nacrtani i opisani svi projekti u gradu Vukovaru koje je on pokrenuo još kad je – do prije nekoliko mjeseci - bio gradonačelnik Vukovara. I koje bi, kako je rekao, sigurno počeo sprovoditi u djelo da stvari u njegovu životu i u njegovoj gradonačelničkoj karijeri u zadnje vrijeme nisu pošle nagore (serija teških bolesti i teških operacija, njegova naprasna smjena s gradonačelničke funkcije, napadi na neke članove njegove obitelji itd.).

Sat vremena smo zajedno prolistavali tu knjigu, a on mi je strpljivo objašnjavao projekt za projektom. Najviše me se dojmila žičara u gradu Vukovaru, koja bi trebala ići uz rijeku Dunav i povezivati lokacije Dvorac Eltz - Vodotoranj - Vučedol. Fascinirala me sama ideja da potpuno ravničarski grad poput Vukovara ima svoju žičaru (visinska razlika između najgornje i najdonje točke iznosila bi, kako piše u knjizi, svega 20 metara).

A dojmljiv je isto tako i projekt pretvaranja Vodotornja u luksuzni restoran (na vrhu objekta) koji bi se rotirao u punome krugu (360 stupnjeva).

Koliko sam zapamtio, ukupna vrijednost svih tih projekta iznosi oko 1 milijardu eura.

Na koricama knjige u kojoj su ti projekti predstavljeni naveden je i datum: ožujak 2014. Sabo mi je rekao da tu knjigu još nije nitko nije vidio osim njegove najuže rodbine i njegovih najbližih suradnika (koji i danas rade u Gradskoj upravi).

I Sabo je sada u velikoj dilemi: što da radi sa svim tim započetim megaprojektima? Shvatio sam, a on mi je tako i objasnio: bilo bi daleko najbolje kada bi on i dalje bio vukovarski gradonačelnik, i kad bi imao nove četiri godine gradonačelničkog mandata za njihovu realizaciju (ili barem za pokretanje s mrtve točke). A izvanredni izbori za novog gradonačelnika Vukovara održat će se već za mjesec dana, 15. lipnja o.g.

Željko Sabo mi je rekao da ga građani Vukovara opsjedaju i mole da se on ponovno kandidira. I to, ovaj put, ne kao kandidat SDP-a nego kao politički neutralna osoba. Svako malo upućuju mu poruke na njegov mobitel. Pročitao mi je neke od njih. Ali on svejedno dvoji.

Zapravo, on je u sebi prelomio: on bi se svakako kandidirao, kad bi se samo njega pitalo. Ali tu je i njegova obitelj - supruga, djeca, otac, majka... A tu je isto tako i Bog s kojim je on u zadnje vrijeme u vrlo intenzivnoj komunikaciji.

I on će, kako mi je rekao, prvo morati pitati njih. Familiju i Boga. Taj "dan D" bit će ove subote, 17. lipnja. Tada će se cijela obitelj Sabo naći na okupu - u kući njegovih roditelja - i svatko će na tom obiteljskom summitu otvoreno reći ono što misli. I kad se svi izjasne, on će na kraju prelomiti. A koji dan kasnije održat će, kako mi je najavio, i konferenciju za tisak, na kojoj će objelodaniti što je familija Sabo, u svom kompletnom sastavu, odlučila.

Budućnost grada Vukovara – barem kad je o iduće četiri godine riječ - odlučit će se, dakle, u kući Sabova oca, već za nekoliko dana, 17. lipnja.

Željko Sabo tvrdi da je jedan vrlo važan preduvjet za njegovu možebitnu kandidaturu već zadovoljen. On je, tvrdi, danas zdrav. Stoposto zdrav. Imao je tešku operaciju kralješnice, operaciju srca, a tu je bio i jedan malo poveći bubrežni kamenac što ga je prije nekoliko mjeseci spontano ispustio iz svog tijela, i sad ga ljubomorno čuva u kuticiji za nakit kao kakvu relikviju. Puno mi je, u hotelu »Lav«, pričao o tom kamenu, a kad smo s intervjuom bili gotovi, već negdje pred ponoć, nije imao ništa protiv da zajedno prošećemo do njegova stana i da mi to čudo od kamena i uživo pokaže.

Grad je već bio prazan, samo je iz jednog kafića dopirala buka i žamor ljudi. Prošli smo pokraj zgrade Gradske uprave, i ušli, u polumraku, u jedan haustor, pa onda liftom skroz gore – sve do Sabova stana. Unutra je bila samo Sabova supruga, koja je ležala u krevetu.

Čim smo ušli (moj kolega fotograf i ja) u stan, Sabo je supruzi doviknuo neka ne brine, da je sve O.K. i da smo mi njegovi prijatelji kojima želi nešto pokazati. Ušli smo i u sobu i pozdravili se s gđom Sabom. Bila je cool, nije se ljutila što smo je ovako nenajavljeno zasmetali, ali se nije ni pretjerano obazirala o čemu to s njezinim suprugom zapravo pričamo. A nije se ni ustajala s kreveta (ležala je cijelo vrijeme pod pokrivačem).

Sabo je donio kutijicu za nakit, iz nje izvadio kamenac koji mu je zadao toliko neprilika i zajedno s njim pozirao kolegi fotografu. Nakon toga smo zajedno izašli van pa nas je ljubazno otpratio sve do našega automobila, koji je bio parkiran pokraj hotela »Lav«.

Bio je ponosan na to što je grad Vukovar friško asfaltiran, što najvažnije zgrade u središtu grada (onako obnovljene) ponovno blješte i što se u Vukovaru opet osjeća nekakav moving. Još kad bi proradili oni njegovi projekti, o kojima mi je govorio za vrijeme intervjua...

Vukovar ove subote, 17. svibnja, neće spavati. Željko Sabo je pred odlukom svog života, a onda bi i knjiga njegovih projekata - naizgled popis čudesnih bajki - mogla, idućih godina, postati opipljiva stvarnost.

 

 

* Zašto ste me u subotu pitali vjerujem li u Boga i prema tome podešavali svoju odluku hoćete li mi dati intervju ili ne?

- Zato što sam u ovih posljednjih nekoliko mjeseci intenzivirao sve svoje molitve prema Bogu. Molim se Bogu da mi pomogne, prepustio sam se njemu i zahvaljujem mu na svakom dobrom čovjeku koji mi prilazi s dobrim namjerama.

Zato sam vas i pitao: da li vas k meni šalje Bog ili je nešto drugo u pitanju?

 

* Iznenadili ste me s ovom svojom knjigom: »Projekt Vukovar«. To je, vidim, nešto dosta svježe, to još nije predstavljeno javnosti...

* To je trebalo biti prezentirano na svečanoj sjednici u povodu Dana grada Vukovara, 3. svibnja o.g.

 

* A zašto nije?

- Zato jer je došlo do raspuštanja Gradskog vijeća. Odlukom Vlade nije prihvaćen proračun Grada Vukovara – a odlukom Vlade isto je tako razriješen i gradonačelnik, kao i njegovi zamjenici.

 

* Tko je sve trebao biti prisutan na svečanoj sjednici u Vukovaru, 3. svibnja?

- Premijer, a možda i predsjednik države. Zajedno s nekim ministrima koji bi došli da im se prezentira »Projekt Vukovar«.

 

* A vi te tu knjigu priredili upravo za taj dan?

- Da, ja sam je priredio za tu prigodu.

 

* Vi ste autor svega što u toj knjizi piše?

- Da, zajedno sa svojim suradnicima. Ima ih sedam, oni su i danas zaposlenici Grada Vukovara. Među njima je i Kristina Glumac iz Odjela za gospodarstvo i europske fondove.

Knjigu su vidjeli i članovi moje obitelji: moja supruga i kćerka. Oduševljeni su njome.

 

* Mene je najviše dojmio projekt izgradnje gradske žičare koja bi išla od obnovljenog Dvorca Eltz preko Vodotornja do Arheološkog muzeja na Vučedolu...

- Tu sam ideju razradio s arhitektom Goranom Rakom, koji je nagrađivan i u Hrvatskoj i u svijetu. Vrijednost toga projekta jest oko 25 milijuna eura, što i nije neki veliki iznos, posebice ako se ima u vidu činjenica da bismo partnera sigurno pronašli u prekograničnoj suradnji korištenjem europskih izvora.

 

* Taj »dan D«, 3. svibnja, nije se, međutim, dogodio. I što sada? Koja je budućnost vaših projekata?

- Svakako ću ih gurati kao saborski zastupnik. A od buduće lokalne vlasti u Vukovaru očekujem jedan partnerski odnos. Hoće li to biti netko drugi ili će to biti upravo gradonačelnik Željko Sabo – to vam u ovome trenutku ne mogu reći.

 

* A mene bi, vidite, baš to zanimalo...

- To zanima mnoge. Ali meni nije lako prelomiti hoću li se opet kandidirati ili ne. Moja je obitelj jako mnogo pretrpjela za sve ovo vrijeme mog mandata. Moja je supruga 12. prosinca 2012. – pazite ove brojke: dvanaestog dvanaestog dvijetisućedvanaeste - bila napadnuta na jedan vulgaran način, i ja sam to primio kao jednu političku poruku – za mene, a preko nje. To je bilo strašno.

Pa onda prijetnje mojoj kćeri, pa praćenje policije... I onda se vratiš u prošlost i vidiš da se sve te prijetnje koje ti je netko u prosincu 2012. poručio preko supruge, malo-pomalo ostvaruju.

Ali za definitivnu odluku, o mojoj novoj kandidaturi za gradonačelnika Vukovara, još mi nedostaje nekoliko ključnih odgovora, kako od Boga tako i od članova moje obitelji koji proživljavaju sve ove strašne trenutke, jednako kao i ja sam.

 

* Kad kažete »obitelj« - tko tu sve spada, koliko je to ljudi?

- U ovom trenutku sigurno supruga, sin, kći, otac, majka i jedna kći moje supruge, koja je sa zetom otišla u Ameriku.

 

* Koliko će vas ukupno biti na tom sastanku?

- Bit će nas šest.

 

* Jedan mali kućni parlament. Gdje će se održati?

- U očevoj kući. U dvorištu, ako bude lijepo vrijeme. Moram dobiti odgovor jesu li moji najbliži spremni opet izdržati sve ovo što su dosad prolazili.

Meni ne nedostaje ni odlučnosti ni hrabrosti za još jednu bitku za naš Vukovar, ali moja obitelj je jako mnogo trpjela, a osobito su trpjeli moji roditelji gledajući svog sina koji je prošao dva rata, Drugi svjetski i Domovinski, da bi na kraju doživio sve ovo što je doživio. I da bi postao žrtvom jedne političke opcije koja je bila spremna na sve da bi me se diskreditiralo kao gradonačelnika i da oni osvoje vlast u Vukovaru.

 

* Na koju političku opciju konkretno mislite?

- Na HDZ u gradu Vukovaru, koji je u koaliciji s HSP-om Ante Starčević. Mnogi danas otvoreno kažu da je neviđeni pravni presedan u hrvatskom pravosuđu kada je Vrhovni sud prihvatio da tajni snimak bude dokaz – kao što je u mom slučaju. A ovi u vukovarskome HDZ-u već znaju koliko će trajati to suđenje, kako će ono završiti – pa već govore po gradu kako znaju i presudu, a ta će me presuda, po njima, diskvalificirati u mojim eventualnim pokušajima da se ponovno kandidiram za gradonačelnika.

Oni, štoviše, već »znaju« da će cijeli taj sudski proces biti završen do listopada o.g.

 

* Tko je na čelu gradske organizacije HDZ-a?

- Damir Barna.

 

* Vratimo se na najavljeni sastanak u krugu vaše obitelji, predstojeće subote. Nadate li se da će vam vaši bližnji dati potporu za vašu ponovnu gradonačelničku kandidaturu?

- Čujte, ja ne želim biti prorok. Ali shvatite da moj otac ima 83 godine, da je on čovjek koji je na neki način zaslužio da ima mir. A tu je i moja majka, koja je ostala ratno siroče još 1945.

 

* Objektivno je da su vam roditelji već stari...

- Objektivno je, ali je teško gledati na televiziji sve ono što se o meni govorilo. Ja sam sin jedinac i znam koliko sam truda trebao uložiti da ih smirujem pa da navečer mogu zaspati nakon praćenja svega onoga kroz što sam prošao.

 

* Hoćete li nakon tog obiteljskog sastanka izaći u javnost sa svojom konačnom odlukom?

- Sigurno da hoću. Već idućeg tjedna, nakon te subote.

 

* Ponovno vas pitam: da li se već sada intimno nadate nekom konkretnom ishodu?

- Vidite, Vukovarci mi stalno šalju poruke – prigodom susreta na ulicama, u gradu... Traže da se kandidiram. Kažu: »Vi nemate pravo odustati! Ako se vi ne budete kandidirali, mi nećemo izaći na izbore jer nemamo za koga glasovati!«

 

* Na koji način vam to priopćavaju?

- Hoćete da vam pročitam? Evo, pokazat ću vam na svom mobitelu nekoliko takvih poruka.

 

* Evo, ja ću pročitati. »Bori se za naš Vukovar, ne daj ga krkanima!« »Gradonačelniče, vi MORATE (riječ »morate« napisana je verzalom) izaći na izbore, mi to od vas očekujemo, nemojte nas dovesti u situaciju da nemamo za koga glasati.« »Učvrstite zdravlje i napred – mi smo uz vas, nemojte nas izneveriti!« Ovo zadnje je vjerojatno pisao neki Srbin, čim je na ekavici... A što mislite, pišu li vam te poruke samo članovi ili simpatizeri SDP-a ili i nekih drugih stranaka?

- To pišu građani koji nisu stranački angažirani. To nema veze s članstvom u bilo kojoj stranci.

 

* Dakle, ako biste se definitivno odlučili za kandidaturu, vi se ne biste kandidirali na listi bilo koje stranke, nego kao izvanstranački kandidat?

- To je jedino moguće.

 

* Do koje ste točke došli u tim svojim razmišljanjima? Imate li već razrađenu neku organizaciju ili infrastrukturu? Izbori su pred vratima...

- Vidite, kad sam bio na poziciji gradonačelnika, onda sam razmišljao kako će građani reagirati kad više ne budem gradonačelnik. Obično se zna desiti da te nitko na ulici više ne pozdravlja kako te je ranije pozdravljao, da te ne doživljava kako te je ranije doživljavao... Međutim, ja sam doživio jednu sasvim drugačiju situaciju. I mogu biti ponosan na sve te ljude koji mi izražavaju podršku. A prije svega, žele da ozdravim i da nastavimo zajedno.

Takav sam izborni slogan imao i 2013.: »Nastavimo zajedno!« A otprilike će takav slogan biti i ove godine – ako se ponovno kandidiram.

Vukovarci su prije godinu dana rekli svoje, a očito je da i danas opet žele da se kandidiram. Ako se odlučim za tu kandidaturu, onda će to sigurno biti u tom smislu da građani Vukovara pošalju jasnu poruku – da li me doživljavaju kao kriminalca ili kao poštenog čovjeka. Bilo bi lijepo kad bi građani bili suci svakome od nas, pa čak i šire u Hrvatskoj.

 

* Vi svakako računate na podršku i birača SDP-a i birača HDZ-a kao i ostalih stranaka?

- Ako bih se odlučio za kandidaturu, onda sigurno ne bih išao s nezavisnom listom. Nego bi to bila samo kandidatura za gradonačelnika – s dva zamjenika koji bi bili eventualno kandidati uz mene.

 

* Koja je razlika između te opcije i nezavisne liste?

- To je kandidatura za gradonačelnika i zamjenike. Ja, dakle, ne razmišljam o nekoj nezavisnoj listi Željka Saba za Gradsko vijeće.

 

* Nego?

- Ne bi bilo liste. Prepustio bih političkim strankama i građanima Vukovara neka odaberu političke opcije za koje žele dati svoje glasove.

 

* Na koga računate kao vaše zamjenike?

- S obzirom na sve okolnosti, volio bih nastaviti zajedno sa zamjenicima – odnosno sa zamjenicama – koje sam i dosad imao.

 

* A to su?

- S njima još nisam razgovarao jer prvo ja sam moram donijeti odluku hoću li se kandidirati. To su Drinka Komljenović i Danijela Stanković.

 

* Tko u ovome trenutku vodi grad?

- Povjerenik koji je imenovan od Vlade RH. Damir Grizelj. On je iz Vinkovaca.

 

* Kad ste obavili primopredaju?

- Primopredaja je bila 15. travnja o.g. Nikada neću zaboraviti te dane.

U četvrtak, kad je bila sjednica Vlade RH, donio sam odluku da se isplate plaće djelatnicima Gradske uprave i svjesno sam vidio da idemo u jedan veći minus, od oko milijun i pol kuna. A pritom očekujući već sutradan, u petak, ili najkasnije u ponedjeljak, primopredaju.

Molio sam se Bogu. Kako će sve to ispasti? Cijelo sam vrijeme vodio Grad Vukovar koji je bio pozitivan, a sad će doći povjerenik Vlade i ja mu trebam predati negativno poslovanje.

Očekujući taj trenutak, u petak, negdje oko pola 12, došla mi je pročelnica za financije i rekla da je po prvi put jedan tako veliki priliv u gradski proračun došao na ime poreza i doprinosa. Radilo se o 6.800.000 kuna, tako da je do ponedjeljka stanje u proračunu bilo 5.800.000 kuna u plusu.

Istodobno, proživljavao sam i jedan veliki zdravstveni problem. Bio je to kamen, ogroman kamen koji sam imao u svom tijelu, u desnom bubrežnom kanalu. Kamen je bio oko 15 mm dužine, a oko 8 mm širine. Kao metak! Dr. Spajić, koji je jedan od najstručnijih urologa u Hrvatskoj, rekao mi je da se to jedino operativnim putem može izvući van.

A ja sam se u subotu prirodnim putem riješio toga kamena! Ulovio sam taj kamen i javio dr. Spajiću da je kamen prirodnim putem izašao iz mene. On je odgovorio da je to svojevrstan medicinski fenomen. Fotografirao sam mu taj kamen i pretpostavljam da će o njemu napraviti neku studiju na jednome od svojih budućih stručnih simpozija.

 

* Znači, poklopilo se da ste se u istom danu, ili u dva dana, riješili kamena i popunjavanja budžeta Grada Vukovara?

- Točno.

 

* I sad tumačite da je Bog bio na vašoj strani?

- Pa, Bog mi je pomogao.

 

* Jeste li zaslužili Božju pomoć?

- Svatko je od nas zaslužuje, tko je zatraži. Pa i tko ne zatraži, dobije tu pomoć. Bog će sigurno svakom čovjeku odgovoriti na molitve.

 

* Uoči službenog dijela ovog našeg intervjua, rekli ste mi da ćete na sastanku s članovima vaše obitelji, u subotu 17. svibnja, izreći jedan važan argument u prilog vaše nove gradonačelničke kandidature – a to je da ste u ovome trenutku zdrav čovjek.

- Da.

 

* Odgovorite mi decidirano. Ipak ste u zadnje vrijeme imali tri vrlo nezgodna zdravstvena slučaja: kralješnicu, srce i kamen.

- Da nisam u ovome trenutku zdrav – a zdrav jesam, i to je liječnički potvrđeno – ne bih ni razmišljao o svojoj kandidaturi. Izašao bih i rekao: »Ja sam bolestan, Vukovarci, razumite me i shvatite!« Moje opravdanje, ako do te kandidature ne dođe, neće biti bolest.

 

* Neko što?

- Ako do toga ne dođe, onda ću reći pravi razlog.

 

* Nije mi do kraja jasno: u Saboru ste zastupnik SDP-a, a na izborima za novog gradonačelnika Vukovara bili biste predstavnik svih građana Vukovara. Je li to proturječje ili nije?

- Ja sam podnio ostavke na sve stranačke funkcije. Želio sam rasteretiti svoju stranku jer je bilo očito da su moje funkcije predstavljale opterećenje. Ostao sam samo član SDP-a.

U svakom slučaju, nakon sjednice Predsjedništva SDP-a koja je održana u Zagrebu, kada se raspravljalo o mojim ostavkama, rečeno je da ja ne mogu biti kandidat SDP-a na lokalnim izborima. U okviru toga, poslana mi je jasna poruka. Mogu biti jedino nezavisni kandidat.

 

* Tko je to rekao?

- Predsjednik stranke Zoran Milanović.

 

* U kakvim ste odnosima s njim?

- Moj odnos sa svim članovima Predsjedništva SDP-a bio je jako dobar i kvalitetan. Nisam se s njima stigao, kao član Predsjedništva, niti oprostiti onako kako sam želio.

 

* U značajnom dijelu Hrvatske prva asocijacija na Grad Vukovar jest – »stožeraši«. Gdje su oni sada u ovome najnovijem političkom preslagivanju u Vukovaru? Jeste li vi s njima ili protiv njih?

- Nisam ni s njima, a nisam ni protiv njih. S nekima sam od njih bio u srpskim logorima 1991. Međutim, očito je da im ja nisam po volji, zbog moje političke opredijeljenosti. I oni sada podržavaju kandidata HDZ-a za novoga vukovarskog gradonačelnika.

 

* Kako to znate?

- Nedavno je u Vukovaru, u crkvi kod vukovarskoga gvardijana, održan sastanak predstavnika određenih političkih opcija. Bili su pozvani svi osim SDP-a i HNS-a. Bio je to zajednički sastanak predstavnika tih političkih opcija sa Stožerom, koji je organizirao sam gvardijan.

Cilj tog sastanka bio je da se oni udruže i predlože jednoga svog zajedničkog kandidata za izbore za gradonačelnika Vukovara.

 

* Kako se zove taj gvardijan?

- Gordan Propadalo.

 

* Tko vam je za to javio?

- Možete pitati saborskog zastupnika g. Đurovića iz HDSSB-a. To je friško, to je bilo prije sedam-osam dana.

 

* Što biste učinili, kad biste dobili još četiri godine vlasti u Vukovaru, glede dvojezičnih natpisa? Biste li odlučno branili ustavno pravo srpske manjine ili biste možda tražili neko drugo rješenje – npr. desetogodišnji moratorij na upotrebu ćirilice?

- Sigurno je da je to pitanje hrvatske države i Ustavnog zakona, te da Grad Vukovar i njegov gradonačelnik, u okviru svoje ingerencije, tu ima malo prostora.

Osobno sam predlagao da u ovome trenutku ne stavljamo dvojezične table na kuće po ulicama Vukovara. Jer da bi, uz ostalo, to proizvelo i određene brojne troškove. S moje strane, to je bilo neko kompromisno rješenje.

 

* Smatrate li da je Milanović i dalje pravi čovjek na pravom mjestu – ili bi možda netko drugi trebao preuzeti vodstvo u SDP-u?

- U ovome trenutku imam dovoljno svojih vlastitih problema. Nisam više dio te visoke politike.

 

* Što mislite o riječkoj pobuni u SDP-u?

- Mislim da je u principu nije ni bilo. Jedan od mojih prijatelja sigurno je i gradonačelnik Grada Rijeke Vojko Obersnel.

 

* Koliko je vama SDP danas uopće važan?

- I ja sam ga stvarao. Nas 25 stvaralo je gradsku organizaciju SDP-a u Vukovaru, od 1999. do 2002. Hrvatsku političku opciju, građansku političku opciju u gradu Vukovaru. Danas gradska organizacija SDP-a Vukovar broji tisuću članova. Mi smo, čini mi se, poslije Zagreba i Rijeke druga ili treća organizacija SDP-a u Hrvatskoj po broju članstva.

 

* Kako doživljavate svoju misiju u Vukovaru?

- U mojoj večerašnjoj molitvi bit će Ivica Glavan, gradonačelnik Sinja i moj prijatelj. Sinj i Vukovar su dva prijateljska grada. Glavan je nakon teške operacije sada u fazi oporavka.

Ali u molitvi će isto tako biti i Vukovar – u smislu problema Vukovara i traženja odgovora na pitanje: »Bože, da li je moja misija gotova ili ti očekuješ da je nastavim? Ti donesi odluku, ti mi daj mudrosti i snage da sve izdržim!«

Molim se za svoje neprijatelje. To je teško za povjerovati, ali oni koji vjeruju u Boga znaju o čemu govorim. Svakako da u tim svojim molitvama pročitam Psalam 71 – prije spavanja i ujutro.
Add a comment...

Siniša Mali, novi gradonačelnik Beograda  2. V 2014.

S novim gradonačelnikom Beograda Sinišom Malijem (rođ. 1972. u Beogradu) čuo sam se, telefonom, u ponedjeljak 28. travnja ujutro, samo dan kasnije nakon što je na izvanrednoj nedjeljnoj sjednici Vlade Srbije Aleksandar Vučić izabran za novog srbijanskog premijera.

Bilo je tu i neke simbolike: Mali je čovjek od osobitog Vučićeva povjerenja i sada će, eto, upravo njih dvojica u iduće četiri godine, sve do 2018. (naravno, ukoliko se ne dogodi nešto izvanredno), upravljati onim najvećim i najvažnijim što u Srbiji postoji. Jedan će voditi državu, a drugi njezin glavni grad, Beograd.

Mali, moram reći, nije nimalo sretan što ga je Vučić uspio nagovoriti da bude gradonačelnik Beograda (iako je to faktički još od studenoga 2013., kad je imenovan privremenim vršiteljem dužnosti gradonačelnika, nakon smjene dotadašnjega prvog čovjeka Beograda Dragana Đilasa). I to iz dva razloga.

Prvo, Mali nije čovjek »svjetala pozornice« - pa tako ni političkih – i više voli raditi u dubokoj pozadini. On je ekspert, financijski operativac i menadžer, a ne političar. Njegova je glavna dosadašnja funkcija bila – osobni savjetnik za privredu i financije Aleksandra Vučića, i to još otkako je Vučić 2012. postao prvi potpredsjednik Vlade Srbije. I kao takav je Vučiću odrađivao sve poslove oko kontakata sa stranim investitorima (prvenstveno onima iz Ujedinjenih Arapskih Emirata). A u tu zasebnu priču oko Beograda ušao je, na Vučićev nagovor, naknadno.

Sada je, međutim, ispalo da će mu Beograd biti prva i najvažnija briga, dok će sve ostalo – pa i ono gdje se činilo da je najjači – morati otići u drugi plan.

A druga je stvar koja jako brine Malog (ali i ostale u Beogradu i Srbiji) to što je prethodni gradonačelnik, ujedno i aktualni predsjednik DS-a, Đilas ostavio Beograd, financijski gledano, u katastrofalnoj situaciji.

- Toliko smo prezaduženi – požalio mi se Mali u ponedjeljak – da ne znam kako ćemo iz toga isplivati. Ukupan dug Grada Beograda iznosi preko milijardu eura, a dospjele obveze – one koje u ovome trenutku trebamo izmiriti – preko 10 milijardi dinara. To vam je oko 100 milijuna eura. Morat ćemo donijeti novi gradski budžet (odnosno izglasovati rebalans budžeta) i trošiti samo ono što zaradimo. Bit će vrlo, vrlo teško...

Inače, plaće državnih dužnosnika u Srbiji su vrlo niske, puno niže nego u Hrvatskoj. Nisam se raspitivao kolika je plaća gradonačelnika Beograda, ali znam da se plaće ministara kreću oko 800 eura. Da je goli novac u pitanju, nitko se ne bi »tukao« da dođe na te funkcije. Ali u pitanju su, naravno, i drugi motivi, ponajprije politički. S tim da će Vućić sada, kao novi premijer, zavesti (tj. već je zaveo) željeznu disciplinu pa će mnogim ministrima, ali i gradskim dužnosnicima, biti, slikovito rečeno, kao u logoru. Siniša Mali već zna što ga čeka...

Iako telefonski (ili e-mailom) kontaktiramo još od kasne zime ili ranog proljeća 2013., sa Sinišom Malijem sam se uživo upoznao tek potkraj siječnja ove godine, u zgradi Vlade Srbije, kamo sam došao u posjet tadašnjem prvom potpredsjedniku Vlade Srbije Aleksandru Vučiću. Popričali smo, onako neobavezno, nekih desetak minuta u prostoriji u kojoj su sjedile Vučićeve tajnice. S nama je u društvu bila i Vučićeva osobna savjetnica za medije Suzana Vasiljević.

A onda smo se, potkraj tog istog dana, našli i u Malijevu gradonačelničkom uredu (tada je još bio v.d. gradonačelnika), u gradskoj palači u D.Jovanovića 2 (gotovo preko puta Narodne skupštine Srbije). Razgovarali smo, ovaj put malo ozbiljnije, nepunih sat vremena. Mali mi je govorio o svom životu, o svojoj dugogodišnjoj uspješnoj poslovnoj karijeri, o svojoj suradnji s Vučićem, o svojim budućim planovima, ali i željama (ili priželjkivanjima).

Jedan mi je detalj osobito ostao u sjećanju. Računajući na moje dobre veze s Vučićem, Mali me zamolio – malo u šali, ali i malo u zbilji – da zamolim njegova šefa da ga oslobodi svih dužnosti na kojima se tada nalazio i da ga pošalje za konzula Republike Srbije u Šangaju (u Kini). Pa da se pošteno odmori. A alternativa je bila da ga (doduše, ne znam zašto) postavi na čelo Javnog poduzeća »Srbijašume«.

Odradio sam to za što sam bio zamoljen, no Vučićev je odgovorio glasio: »Nema šanse.«

Tijekom veljače i ožujka o.g. – kada je trajala kampanja za parlamentarne i beogradske izbore - kao troje najozbiljnijih kandidata za novog gradonačelnika Beograda spominjali su se on, Siniša Mali, zatim Nebojša Stefanović (dotadašnji predsjednik srbijanskoga parlamenta, a od ove nedjelje novi ministar policije) i ranija ministrica energetike, a u ovoj novoj Vladi ministrica prometa i graditeljstva (ujedno i potpredsjednica Vlade) Zorana Mihajlović. Vučiću nije bilo lako pa je neko vrijeme čak razmišljao i o tome da Beogradom rukovodi jedno kolektivno tijelo, koje bi bilo sastavljeno od više eksperata.

Na kraju se odlučio za Maloga, što je, u neku ruku, i najlogičnije rješenje. Mali mi je ovoga ponedjeljka rekao da formalno više neće biti Vučićev osobni savjetnik za privredu i financije (po zakonu ne može biti na dvije funkcije), ali da će ga u praksi i nadalje nastaviti savjetovati.

Vrlo je zanimljivo (u javnosti o tome nitko dosad nije govorio niti pisao) kako je Siniša Mali uopće postao, potkraj 2012., glavni Vučićev operativac za financijsko-gospodarska pitanja.

- Stvar je u tome – ispričao mi je – što su Vučićev rođeni brat Andrej i moj mlađi brat Predrag (Peđa) najbolji prijatelji. I ja sam uvijek njima pomagao. Andrej je, inače, siva Aleksandrova eminencija u Srpskoj naprednoj stranci, koji se nigdje u javnosti ne pojavljuje. On radi u Zavodu za izradu novčanica, a inače se bavi strankom i Košarkaškim klubom Crvena zvezda. U prosincu 2012. Aleksandar je rekao da bi bilo dobro da radimo zajedno u Vladi. Tada su već krenuli pregovori s Arapima i Aleksandru je trebala osoba koja će s Arapima znati pregovarati.

A za imenovanje Siniše Malog za predsjednika tzv. Privremenog organa Grada Beograda (tj. za v. d. gradonačelnika), u studenome 2013., bila je, uza sve ostalo, važna i ta činjenica što Mali u tom trenutku (ne znam kako je sada, nisam ga pitao) još nije bio, barem ne formalno, član SNS-a, tako da je je Mali na gradonačelničku dužnost postavljen, formalno gledajući, kao nestranačka ličnost. Kao profesionalac.

I to je bila ideja, kako mi je rekao, Vučićevog brata Andreja.

Malijeva biografija može se pročitati na internetu, pa ću stoga izdvojiti nekoliko interesantnijih činjenica koje na tom mediju nisu dostupne.

Podrijetlom, Siniša Mali je Vojvođanin. Otac mu je rođen u Novom Sadu, po zvanju je također ekonomist i bio je direktor nekoliko velikih poduzeća. »A kad se 1989. promijenio zakon«, rekao mi je Mali, »osnovao je privatno poduzeće, u kojem sam i ja počeo raditi, zajedno s njim. Ujedno sam pohađao Ekonomski fakultet u Beogradu.«

Na svojoj vizitki, Siniša Mali ima dvije oznake ili dva predikata. Jedan glasi MBA, a drugi – CFA. Kako mi je objasnio, MBA je diploma koju je dobio u Americi, na jednoj od 20 najprestižnijih poslovnih škola na svijetu (onoj u St. Louisu). To je, zapravo, kratica za »Master of Business Administration«.

- Kad se netko bavi financijama na svjetskom nivou – rekao mi je – on mora imati tu oznaku, MBA. Inače nije vjerodostojan.

CFA je pak, koliko sam shvatio (a nisam baš vičan toj problematici), neka vrsta zvanja koja se dobije s iskustvom, tj. kroz višegodišnji rad u najistaknutiim financijskim i državnim institucijama.

- Ja sam prvi Srbin – kazao mi je Mali – koji je dobio oznaku CFA. Sada nas u Srbiji ima 15-ak, s tim predikatom. Radio sam za Credit Suisse First Boston u New Yorku, dvije godine sam radio za Deloitte u Pragu (savjetovao sam Vladu Češke kada je prodavala paket akcija Škode Volkswagenu)... A onda sam se 2001., na poziv tadašnjeg premijera Đinđića, vratio u Srbiju. Postao sam pomoćnik ministra za privatizaciju u Đinđićevoj Vladi Aleksandra Vlahovića. Kasnije sam prešao u Agenciju za privatizaciju, u kojoj sam rukovodio privatizacijama velikih srbijanskih poduzeća: DIN-a (Duvanska industrija Niš), DIV-a (Duvanska industrija Vranje), Beopetrola... A onda sam osnovao privatnu tvrtku, koja se bavila savjetovanjem u oblasti privatizacije, kupovine i prodaje poduzeća, restrukturiranja itd.

Mali je na kraju i doktorirao, u Beogradu (u rujnu 2013.), s temom »Povećanje vrijednosti kompanija kroz proces restrukturiranja«. Oženjen je i ima troje djece.

Bit njegove suradnje s Aleksandrom Vučićem, od prosinca 2012., kada je postao njegovim osobnim savjetnikom za privredu i financije, može se, simbolički, sažeti u jednu rečenicu: da uz pomoć ulaganja najvećih svjetskih investitora Srbija u dogledno vrijeme postane regionalnim gospodarskim liderom. S tim da mi je pritom posebno istaknuo:

- Mi u ovome trenutku trebamo i želimo strane investicije, ali teško iz možemo dobivati iz zemalja Europske unije, jer i sama EU ima problema. Zato ih dobivamo i tražimo iz istočnih zemalja, kao što su Ujedinjeni Arapski Emirati, Rusija i Kina. To je vrlo bitno imati u vidu.

Jedan veliki posao s Ujedinjenim Arapskim Emiratima već je obavljen, a Mali je (i) u tome bio glavni operativac. Riječ je o privatizaciji nekadašnjeg JAT-a (danas Air Serbia), koji je danas u većinskom vlasništvu Republike Srbije (51 posto), dok je vlasnik 49 posto njegovih dionica nacionalna avio-kompanija UAE-a Etihad. Vrijednost cijele transakcije je 400 milijuna dolara, a njezin je glavni cilj bio da srbijanska avio-kompanija postane vodeća kompanija u regiji.

- Sličan je model privatizacije – rekao mi je Mali – pokušao nakon nas ostvariti i Croatia Airlines, ali nije našao nijednog zainteresiranog ulagača.

Još je značajniji projekt za Srbiju (o tome smo već pisali) »Beograd na vodi«, u što bi srbijanski poslovni partner iz Abu Dhabija trebao uložiti čak 3,1 milijarde dolara. Siniša Mali će sada u dvostrukom smislu biti involviran u taj megaprojekt: s jedne strane kao beogradski gradonačelnik, a s druge kao glavni Vučićev čovjek za pregovore s arapskim investitorima.

Nema nikakve dvojbe da će se uspjeh njegova gradonačelničkog mandata mjeriti (i) po tome hoće li taj projekt – i u kolikoj mjeri – zaživjeti. Skeptika u Beogradu i Srbiji je mnogo i puno njih jedva čeka da se Vučić i Mali o to spotaknu.

A u pripremi su i brojni drugi projekti – također s Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Kao jedan od najvećih, Mali mi je izdvojio (možebitnu) izgradnju tvornice čipova u Beogradu, čiji bi vlasnik bila arapska Mubadala, drugi ili treći najveći proizvođač čipova na svijetu. Zajedno s tvornicom sagradio bi se i istraživački centar u kojem bi bilo zaposleno 50 visokokvalificiranih znanstvenika koji bi se bavili istraživanjem proizvodnje tih čipova.

- Trenutačno najveća investicija u američkoj državi New York – veli Siniša Mali – jest upravo izgradnja tvornice čipova, koju radi dotična Mubadala. Vrijednost te investicije je 4,5 milijarde dolara.

Na moje pitanje kako funkcionira njegova suradnja s Aleksandrom Vučićem, Mali mi je odgovorio:

- S Aleksandrom nema greške. Ja dobijem zadatak i onda to guram na sve strane. Čak i kada nešto nije u redu, ja mu kažem: »Guram, ne brini, bit će O.K.« Mislim da je to pravi pristup – kako se Aleksandar ne bi suviše opterećivao detaljima i kako bi se nesmetano mogao baviti onim poslovima u kojima je on najbolji. 
Add a comment...

Niko Kovač: "dobri vojak Švejk"  25. IV 2014.

Od mojih kolega i prijatelja bliskih hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji doznajem,ovih dana, da je atmosfera u našem taboru vrlo nezdrava, čak puno nezdravija nego što se misli. Istodobno, sve je više onih koji, ali samo za sebe, ne želeći da ih se pritom javno citira, smatraju da mi zapravo nećemo nproći skupinu i da ćemo se vratiti kući prije nego što se nadamo.

- Objektivno, nismo kvalitetniji od Meksika i Kameruna. Kamerunce vodi jedan Nijemac (Volker Finke), a mi dolazimo s izbornikom koji se, istinu govoreći, nije niti plasirao. Pojedinačno smo kvalitetniji od Meksika i Kameruna, ali ekipno nismo. Imali smo neviđenu sreću što smo u dodatnim kvalifikacijama izvukli Island. Sam Bog nas je spasio...

Doduše, taj moj isti anonimni (ali jako dobro upućeni) sugovornik ima i jedan amandman na tu svoju izjavu: prođemo li, ipak, skupinu i plasiramo se u osminu finala, gdje će nas u tom slučaju čekati Španjolska ili Nizozemska, tada je sve moguće i tada, na krilima euforije koja bi se u tom slučaju sasvim sigurno rasplamsala, možemo daleko dogurati. Tada čak ne bi bila isključena ni repriza SP-a 1998. u Francuskoj, kad smo, zajedno s izbornikom Ćirom Blaževićem, osvojili treće mjesto. A jedva smo se, baš kao i ovaj put, bili kvalificirali na to natjecanje (morali smo, da podsjetim, ići u repassage protiv Ukrajine, u kojemu je bilo iznimno gusto).

Uza sve ostalo, vlada i jedan čudan strah u našoj nogometnoj javnosti.

Čuo sam se neki dan s Igorom Bišćanom i upitao ga bi li se, zajedno sa svojim kolegama iz Dinamove »Generacije '97«, htio sa mnom naći na kavi pa da malo pretresemo temu koja iz dana u dan postaje sve aktualnija i koja intrigira sve veći broj zaljubljenika u nogomet i našu izabranu vrstu, a može se sažeti u retoričko pitanje: koliko sve ove turbulencije i negativnosti u i oko Hrvatskoga nogometnog saveza, i uopće u našem nogometu, mogu negativno, tj. hendikepirajuće, djelovati na naše reprezentativce i spriječiti ih da u Brazilu postignu rezultat koji svi priželjkujemo?

Bišćan mi je odmah dao do znanja da nije raspoložen za takvu vrstu razgovora, ali da će svejedno pitati svoje kolege (Silvija Marića i Tomu Šokotu). A kad ih je pitao, odgovor je definitivno bio negativan. Jer, objasnio mi je Bišćan preko telefona, oni nikako ne bi htjeli da ispadne da se sada i njih sumnjiči da svojom tek započetom inicijativom oko Dinama (a koja je uperena direktno protiv Zdravka Mamića) stvaraju zlu atmosferu i u taboru reprezentacije te da na taj način miniraju njezine izglede za dobar rezultat na Svjetskom prvenstvu.

No ipak, Bišćan mi je, makar i u kratkom, jednominutnom telefonskom razgovoru, izrekao jedno svoje mišljenje: da su naši reprezentativci prekaljeni profesionalci koji se na sve ovo neće peviše obazirati, a kad, u Brazilu, budu istrčali na teren – da o tome neće čak niti razmišljati. Dakle, bit će sve OK.

Jedno od najčešćih pitanja koje se u ovome trenutku postavlja glasi: koje će sve igrače izbornik Niko Kovač voditi sa sobom u Brazil? To jest – hoće li voditi i neke Dinamove (a u medijima se već nekoliko dana vrte imena Dinamovih zvijezda, ili zvjezdica, Duje Čopa i Marcela Brozovića)?

Na jednome našem internetskom portalu pred neki je dan objavljena i anketa, pravi jedan općenacionalni mini-referendum s pitanjem: zaslužuje li Čop da ga se vodi na Svjetsko prvenstvo ili ne? Stvara se, dakle, određena atsmofera.

Ovo je, međutim, pitanje puno zapaljivije nego što se misli. O tome mi je nešto više rekao jedan moj splitski kolega, koji me, također, zamolio da mu se ne spomene ime i prezime.

Kao prvo, činjenica je da na prijateljske utakmice – a imali smo, zapravo, samo jednu pravu prijateljsku utakmicu, onu protiv Švicarske – Niko Kovač nije pozivao Dinamove igrače. Pa ni mladog Halilovića, iako su u Dinamu više puta davali do znanja da takav jedan supertalent kao što je on jednostavno mora biti u reprezentaciji.

Izbornik Niko Kovač se nije dao isprovocirati, ali je ostalo nejasno kakav će status Halilović, a i neki drugi Dinamovi igrači, imati uoči samoga Brazila (i, dakako, na samom Svjetskom prvenstvu)?

Onda je Dinamo Halilovića prodao Barceloni i taj je momak preko noći prestao biti interesantan. O njemu više nitko ne govori – u smislu: hoće li igrati u Brazilu ili ne. Ali se zato aktualiziraju neka druga Dinamova imena, poput Čopa i Brozovića, a kao jedan od razloga zašto bi ih trebalo voditi u Brazil navodi se i to da, tobože, treba reklamirati hrvatsku nogometnu ligu, koja je puno kvalitetnija nego što to mnogi misle. Usto se Čopa diže na pijedestal kao najboljega golgetera lige.

Druga je nepobitna činjenica da stvarni vladar hrvatskoga nogometa Zdravko Mamić živi od prodaje igrača u Dinamu, a svi znamo, pa tako i on, da je Svjetsko nogometno prvenstvo najbolja moguća pozornica, i reklama, za svakog igrača. Tko tamo zaigra (pa čak i ne mora zaigrati, bitno je da dođe), njemu automatski skače cijena. Znači, budu li na SP pozvani Čop i Brozović (ili jedan od njih dvojice, ili možda čak i tri Dinamova igrača) – Mamić će u skoroj budućnosti, kad dođe vrijeme za njihovu prodaju, moći bolje trgovati. Zaradit će više novca nego što to može u ovome trenutku.

Moji sugovornici smatraju da će Niko Kovač – kada dođe vrijeme za definitivnu odluku – morati izvršiti svoju (implicitnu) obvezu prema Mamiću (koji je, na kraju krajeva, blagoslovio njegov izbor nakon što je potjeran Igor Štimac) te uvrstiti u našu selekciju i spomenute dinamovce.

I tu sada dolazimo do srži problema (koji još nitko nije ni postavio kao problem, a kamoli da ga razradi). Nogometni se Split – dakle, navijači Hajduka, Torcida, ali i puno šire, gotovo cijela Dalmacija – već sada pita: a po čemu su to spomenuti Dinamovi igrači, Čop i Brozović, napravili neku stvarnu i opipljivu razliku u odnosu na neke druge, koji nisu ništa lošiji od njih, a koje Niko Kovač sigurno neće pozvati u Brazil, niti se za njih u ovome trenutku itko zalaže, niti ikome uopće pada na pamet da vodi kampanju u korist njih?

Pritom Hajdukovi navijači najčešće spominju svog trenutačno najvećeg ljubimca Marija Pašalića (koji će nakon ljeta karijeru nastaviti u londonskom Chelseau). Po njima, on nije ništa lošiji od Čopa i Brozovića, naprotiv.

I možemo sada zamisliti sljedeću situaciju (koja uopće nije daleko od svojega ostvarenja). Niko Kovač prelama (tj. saginja šiju pred Zdravkom Mamićem) i stavlja na popis dinamovce Čopa i(ili) Brozovića, možda i još nekoga, a izostavlja – Pašalića. I što se onda događa? Cijela će Dalmacija – gotovo pola Hrvatske – navijati (u duši, ne mora to biti previše javno izraženo) protiv, a ne za našu reprezentaciju, u znak ogorčenosti zbog takve izbornikove odluke (a najviše, zapravo, zbog apsolutne svemoći Zdravka Mamića, kojemu, izgleda, nitko ne može stati na kraj). I gdje smo onda? Kakvom se skoru možemo nadati ako skoro polovica, ili barem trećina, naše nogometne javnosti, tj. samih navijača, bude u srcu priželjivala negativan rezultat? I da se što prije vratimo kući?

Eto do kakvih sve problema može doći ako se Niko Kovač bude ponašao neprincipijelno, i ako se previše (iznad neke kritične točke) bude povinovao Mamićevu autoritetu. Zasad se on dobro drži, tj. uglavnom šuti, ali ta šutnja neće moći potrajati do u beskraj.

Pred neki dan, sastao sam se jednim odlično upućenim insajderom vrlo bliskim redovima hrvatske nogometne reprezentacije. I on mi je rekao da bi među našim igračima moglo biti puno zlovolje, pa i međusobnih podvajanja, oko toga hoće li neki ići, ili neće ići, u Brazil, ali mi je pritom posebno podvukao:

- Ako i bude takve zlovolje, postoji jedna stvar, odnosno jedan čovjek, koji će sigurno spajati i ujedinjavati sve naše reprezentativce. A to je – Davor Šuker, aktualni predsjednik HNS-a. Igrači Šukera jednostavno ne mogu smisliti, toliko je nezdrava atmosfera u našem taboru. I to baš smrdi...

Igrači, naravno, nisu blesavi i svi vide da je »Maminjo« taj koji vodi Hrvatski nogometni savez, a ne Šuker (što je i slijepcima postalo jasno na nedavno održanoj skupštini HNS-a na kojoj je Mamić i formalno dobio sve bitne ovlasti).

Ustvari, igrači, a i svekolika hrvatska nogometna javnost, i nisu toliko protiv Šukera kao Šukera, koliko protiv Mamića, ali im se možda čini lakšim i jednostavnijim (a možda i bezopasnijim) da svoje nezadovoljstvo Mamićem iskaljuju posredno (dakle, preko Šukera), nego direktno, udarajući u samu glavu koja je, najvjerojatnije ili gotovo sigurno, prvi i zadnji uzrok svih problema.

Narod ne voli Mamića zato što ne može podnijeti da čovjek poput njega kroji čitavu igru. A Šukerov je najveći problem u tome što na poziciju na kojoj se nalazi nije došao prirodnim putem, nego zahvaljujući Mamiću. Kako se Mamiću nitko ne usuđuje otvoreno suprotstaviti, jer ga se svi boje, onda, sasvim logično, stradavaju njegovi »pijuni«, koji mu, slikovito rečeno, jedu iz ruke. Narod, naime, smatra da se oni daju manipulirati od čovjeka koji to ni po čemu ne zaslužuje.

Takvu smo situaciju imali u slučaju Igora Štimca (koji je s Mamićem odigrao igru), isto to imamo i u slučaju Šukera; e sad je veliko pitanje kako će se uoči i tijekom SP-a prema svemu tome postaviti aktualni izbornik Niko Kovač. On s Mamićem nije ni u kakvom dealu, ali on stoposto sigurno ne bi bio izbornik da se s time Mamić prethodno nije suglasio. (To što ga je, kao fol, na izborničko mjesto instalirao Šuker, to je samo zbog toga što je Mamić odlučio da malo digne dignitet Šukeru, pa da prema vani ispada da i on o nečemu odlučuje; osim toga, Mamić se u tom času nije hio zamjeriti Štimcu.)

Kao što znamo, Niko Kovač se još ni na koji način nije izjasnio o stanju u HNS-u i hrvatskom nogometu; čovjek je jednostavno stavio flaster na svoja usta. Moji sugovornici tvrde da je to s njegove strane pametno jer da nije on taj – barem ne u ovome trenutku – koji bi trebao istjerivati neku višu pravdu. A tek je zapravo došao na mjesto izbornika.

Jedna epizoda koja se dogodila neposredno nakon utakmice Hrvatska – Island dovoljno govori na kakvoj je Niko Kovač vjetrometini.

Kad je utakmica završila (pobijedili smo sa 2:0 i plasirali se na SP), Kovač je dao kratak intervju HTV-u, a onda se uputio u press-centar na Dinamovu stadionu, gdje ga je čekalo 30-50 znatiželjnih novinara. S nestrpljenjem su iščekivali izbornika i zbog toga jer ih je zanimalo kako će prokomentirati onu gestu, ili onaj ispad, Joea Šimunića, zbog kojega ga je FIFA kasnije kaznila neigranjem na Svjetskom prvenstvu).

Niku Kovača je put od improvizirane HTV-ove pozornice do press-centra vodio preko najelitnijeg dijela lože na zapadnoj tribini Dinamova stadiona, gdje su, među ostalima, sjedili i glavešine hrvatskoga nogometa: Mamić, Šuker i ostali. I tu izbornik biva zaustavljen. Možda i čitavih pola sata – tako su mi barem posvjedočili moji kolege sportski izvjestitelji koji su se nalazili na licu mjesta – oni njemu, kolokvijalno rečeno, »peru mozak«, govoreći mu što treba a što ne smije reći novinarima, i kako treba (i treba li uopće) prokomentirati Šimunićevo ponašanje.

Nitko, doduše, nije čuo što su mu govorili, ali je činjenica da je Kovač na pressicu zakasnio čitavih pola sata, a kad ga je netko od nazočnih novinara (ili više njih) upitao što misli o Šimunićevu ispadu, dao je sasvim neodređen odgovor, u stilu: »ne bi se štel mešati«.

I sada se već polalo stvara jedna slika o Niku Kovaču, koja svakako nije loša, daleko od toga, u kojoj još uvijek pozitivni elementi pretežu nad onima negativnim, ali pitanje je koliko će dugo takvo stanje potrajati ako Kovač i dalje bude bez ikakvog stava.

Već mu sada analiziraju slabe strane i ono u čemu je ranjiv. Pa se može čuti da bi on morao još nešto imati iza sebe, a ne samo svoju igračku karijeru koja ga ipak nije gurala na naslovnice novina, jer ono u čemu je on, kao igrač, pridonio uspjesima naše reprezentacije, bio je ipak samo pošteno odrađen posao, a ne i više toga. Niko Kovač ipak nije bio Zvone Boban, Prosinečki ili Šuker.

Jedna stvar kod Nike Kovača, vidim, mnogima smeta: kod njega je sve preidealno (što kod Bilića i Štimca svakako nije bilo), a, opet, on nije takva veličina koja bi izazivala totalan respekt. Drugim riječima, fali mu »komponenta više« (ma što to u ovome trenutku značilo, ali jedan »višak identiteta«, u odnosu na ovaj i ovakav kakav ovoga časa ima, vjerojatno mu ne bi suviše škodio).

- Iskreno rečeno – rekao mi je jedan moj kolega – meni se sviđalo kad sam vidio Zlatka Kranjčara mrtvog pijanog. Zašto? Jer je time pokazao da ne želi sakrivati svoje mane. A Niko je, nedavno, operirao nos – dio svojega tijela, odnosno glave, koji mu je davao muškost. Znači, veći mu je kompleks njegov vlastiti nos nego kako će mu igrati repka. Zanimljivo, nitko se s tim nije sprdao, što, opet, znači da on ipak ima pozitivan kredit u javnosti.

S druge strane, Kovača svi, i to s pravom, hvale zbog načina na koji je vodio našu mladu reprezentaciju. Prvo, postigao je visok stupanj homogenosti momčadi; a drugo, igrači su ga jako respektirali (tj. nisu nipodaštavali mladu reprezentaciju, što je, kod nekih drugih izbornika, znao biti slučaj).

Niku Kovaču sigurno nije lako i bezuvjetno mu treba dati svaku podršku uoči SP-a jer je od svega ipak najvažniji rezultat naše reprezentacije, tj. hoćemo li uspjeti, ili ne, proći skupinu.

Uz ostalo, neće mu biti lako ni zbog toga što će trojica naših glavnih igrača, oko kojih bi se sve trebalo vrtjeli, doći na SP premoreni: Modrić, Mandžukić i Rakitić – sva trojica će u svojim klubovima biti preopterećeni završnicama Lige prvaka, odnosno Europske lige, pored teških i iscrpljujućih nacionalnih prvenstava u kojima igraju.

S druge strane, mnogi će vagati kako će se Niko Kovač odnositi prema svom stvarnom šefu (a to je Zdravko Mamić), osobito ako mu se on bude na bilo koji način miješao u posao.

Velika većina mojih sugovornika tvrdi da je Niki Kovaču zasad najmudrije da šuti, osobito ako mu se Mamić ne bude miješao u tri bitne stvari koje spadaju isključivo u njegovu domenu. To jest, ako mu ne bude nametao suradnike (pod jedan), strategiju (pod dva) i igrače (pod tri).

U prve dvije stvari on mu se sigurno neće miješati, ali je vrlo upitan element br. 3 – na što sam već u ovome članku upozorio,

Mnogi bi Kovača htjeli vidjeti u ulozi »velikog pravednika« koji bi, oslanjajući se u svoj neupitan igrački autoritet, mogao (ili morao) krenuti u rat protiv Mamića, a u ime »demokratizacije« stanja i odnosa u našem nogometu. Dakle, nešto slično što su započeli Igor Bišćan i ekipa, ali s većim šansama da uspije.

No svi oni koji ga dobro poznaju (mislim na svoje sugovornike) tvrde da se to neće dogoditi. I to iz dva razloga. Prvo, njega to u ovome trenutku doista ne bi trebalo zanimati (jer ne ulazi u njegov »opis posla«). A drugo, njega to, kao čovjeka, niti ne zanima – niti će ga ikada zanimati.

Čak i ako Kovač uspije s vatrenima u Brazilu pa se u domovinu vrati kao ovjenčani pobjednik i nacionalni junak, čak se ni tada on neće suviše zamarati Zdravkom Mamićem i svemu onome što ide uz njega. Naprotiv, reći će: »Baš me briga za to!«

Čini se da je Mamić jako dobro procijenio njegov psiho-profil kad se, smjenjujući Štimca, odlučio za njega. Kovač je ipak samo vojnik (ja bih čak rekao: »dobri vojak Švejk«) nego general. A mjesto generala rezervirano je – zna se za koga.
Add a comment...

Riječki SDP u hladnom ratu sa zagrebačkom SDP-ovom centralom  - 11. IV 2014.

"Nezadovoljan sam radom stranke u cjelini i smatram da će morati doći do velikoga, generalnog pročišćavanja u SDP-ovim redovima, čak onakvoga intenziteta i onakvih razmjera kao što je to bilo 1990. - kada je promijenjeno i samo ime stranke, iz SKH u SDP. Imam dojam da smo u znatnoj mjeri napustili stranački rad, edukaciju članstva, pa i nekakvu promišljenu kadrovsku politiku, koja bi se trebala voditi prije svega na temelju postignutih rezultata, a ne osobne percepcije. Mislim da u stranci ima, na svim razinama, previše karijerizma, previše brige za vlastitu promociju, a premalo za opći interes, što bi trebala biti osnovna svrha svake političke stranke. A pogotovu socijaldemokratske."

Te vrlo oštre i ozbiljne prigovore na račun vlastite stranke, ponajprije njezina vodstva, izgovorio je u jednome dahu riječki gradonačelnik Vojko Obersnel u subotu, 5. travnja, u svojem uredu na Korzu. Sjedio sam nasuprot njemu i, iznenađen tom kratkom ali žestokom bujicom iskrenih riječi, prisjetio se našega razgovora na istome ovom mjestu potkraj rujna 2011., dva mjeseca uoči parlamentarnih izbora, na kojima će pobijediti SDP.

Tada se od njega takve, pa ni mnogo blaže, riječi o situaciji u stranci nisu mogle čuti. A nije bilo ni razloga. Sve je izgledalo neusporedivo bolje, optimistično i konstruktivno, premda ne i idilično. U svakom slučaju, stranačko jedinstvo nije se dovodilo u pitanje, a razlike između središnjice na zagrebačkom Iblerovu trgu i snažne riječke organizacije činile su se zanemarive pa ih nitko nije ni potencirao.

Sada, međutim, odnosi između vodstva SDP-a i njegova najjačega grada – crvenoga bastiona, kako se obično govori – više nisu blistavi. U njima sve češće nešto zaškripi, ali se i jedna i druga strana trude da tu škripu priguše, da u javnosti bude što manje čujna. Jer, nitko ni u riječkome SDP-u ni u zagrebačkoj centrali, sasvim razumljivo, ne želi da se posumnja (pogotovu ne javno) u čvrstoću i postojanost osovine hrvatskih Socijaldemokrata Rijeka-Zagreb.

No, u situaciji kad dvoje članova Predsjedništva SDP-a, sisačka županica Marina Lovrić-Merzel i vukovarski gradonačelnik Željko Sabo, pod teretom neugodnih afera, daju ostavku na dužnost u najvišem stranačkom tijelu, i kad najistaknutiji riječki SDP-ovac i ministar financija Slavko Linić vodi hladni rat sa šefom Zoranom Milanovićem, u Rijeci se osjeća iznimno velika napetost.

Da, to je i dalje čvrsta i pouzdana SDP-ova utvrda, ali je iz nje iščezla nekadašnja samouvjerenost i spokoj. Mirnoća i staloženost njezina vodstva sad pomalo djeluju kao kamuflaža, nužna da se prikrije pomućenost odnosa sa središnjicom u Zagrebu.

 

SLOBODNI PAD

 

Prošli put kad sam bio ovdje, prije dvije i pol godine, pisao sam o samome gradu Rijeci, ali i o vodećim ovdašnjim SDP-ovim političarima - o njima četvorici: Slavku Liniću, Vojku Orbersnelu, Željku Jovanoviću i Zlatku Komadini. Naslov članka bio je "Crvena Rijeka" - ili tako nekako.

Vrhunac cijele priče dogodio se zadnjeg dana mog boravka u Rijeci, kada su sva četiri SDP-ova giganta pristala na zajedničko fotografiranje. Moj kolega Darko Tomaš slikao ih je, koliko se prisjećam, ispred zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci. Odradili su to šutke, profesionalno i bez riječi, iako se i izdaleka moglo vidjeti da odnosi između njih (ili barem između nekih od njih) nisu besprijekorni.

U međuvremenu se puno toga promijenilo.

Najveća je promjena u tome što je sada na vlasti u Hrvatskoj SDP - njihov SDP - a ne više HDZ. Ali u toj, za njih pozitivnoj, promjeni krije se, međutim, i ono negativno, dapače najnegativnije moguće: kako hrvatska država sve više tone i propada, a taj se tzv. slobodni pad događa upravo za ovo vrijeme otkako državom upravljaju SDP-ovi kadrovi, na čelu s premijerom Zoranom Milanovićem, dramatično opada, isto tako, i popularnost SDP-a na državnoj, tj. nacionalnoj razini.

A paralelno s tim jačaju i neke - zasad samo latentne - napetosti između riječke SDP-ove "utvrde", u kojoj su glavni "generali" riječki gradonačelnik Vojko Obersnel i župan Primorsko-goranske županije Zlatko Komadina, te zagrebačke središnjice SDP-a, gdje je glavni lik premijer Milanović. Način (i neuspjeh) na koji funkcionira SDP u cjelini, sa svojim sjedištem na Iblerovu trgu u Zagrebu, kao da sve više postaje "omča oko vrata" i lokalnome, riječkom SDP-u, koji je bio, a još je i sad, primjer dobrog, čvrstog i stabilnog SDP-a - onakvoga kakav je bio i u svojim najboljim godinama.

Onda, u jesen 2011., mogao sam s nešto više sigurnosti (i s dovoljno argumenata u svojim rukama) govoriti o napetostima, pa i određenim animozitetima, na relaciji Obersnel - Komadina (to jest na relaciji Grad - Županija). Danas su odnosi među vodećim riječkim SDP-ovcima neusporedivo složeniji, a njih dodatno komplicira i, više-manje, netransparentan odnos na relaciji riječki SDP - zagrebačka centrala SDP-a. Poseban je problem u tome što nitko od njih četvorice (dakle, Obersnela, Komadine, Jovanovića i Linića) ne želi o tome otvoreno govoriti. A, uglavnom, ni poluotvoreno. Prema medijima - totalna šutnja.

 

NE DAJU LINIĆA

 

Vratio sam se iz Rijeke prije sat-dva i odmah sjedam za kompjutor da zabilježim one najosnovnije dojmove, kako ih kojim slučajem ne bih zaboravio. Ima ih puno i nastojat ću ih izložiti nekim logičkim redom.

Prvo, ono što je za čitatelja možda i najatraktivnije - kako stoji s međusobnim (personalnim) odnosima unutar spomenutoga riječkoga superkvarteta (uz napomenu da su Linić i Jovanović na svojim radnim mjestima u Zagrebu, kao ministri Milanovićeve Vlade, dok su na svom, domaćem terenu u Rijeci samo Obersnel i Komadina, tj. gradonačelnik i župan)?

Ako za ikog, ili ikoje, možemo reći da su međusobno u dobrim odnosima, onda su to Vojko Obersnel i Slavko Linić. Oni su u neprekidnom kontaktu i Obersnel, koliko vidim, snažno podupire Linića, dajući mu svu svoju potporu u ovim za njega vrlo teškim i delikatnim trenucima, kada je, zbog čitavog niza novootvorenih slučajeva i afera (ali i zbog načina i stila kojim upravlja Ministarstvom financija), pod žestokom paljbom i medija, i pojedinih znanstvenika i analitičara, i oporbenih političara, pa čak i nekih najviđenijih SDP-ovaca, uključujući i samog premijera Milanovića.

Ako pak tražimo riječkoga SDP-ovca koji ni s kim od preostale trojice nije u nekim naročito dobrim odnosima, onda je to aktualni ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović. On se, kažu mi, nekako otuđio od Grada Rijeke i daleko je bolji s premijerom Milanovićem nego s bilo kojim SDP-ovcem iz svojega zavičajnoga grada.

Osobito su na niskim granama odnosi na relaciji Vojko Obersnel - Željko Jovanović. Oni nikada nisu bili tako loši kao što su danas. Obersnel se s Jovanovićem, doznajem, potpuno razišao.

Ako Jovanović s nekim iz Grada Rijeke barem na neki način komunicira, onda je to njegov kolega iz Vlade Slavko Linić. Ali ta je njihova komunikacija vrlo suzdržana i uglavnom službena. I nadasve hladna.

Zanimljiv je, međutim, odnos između gradonačelnika Obersnela i župana Komadine, koji sam još 2011. označio vrlo ranjivim (pa i više od toga), o čemu mi je, na kraju krajeva, dosta otvoreno govorio i sam Obersnel. Njih su dvojica i dalje dva sasvim različita svemira, ali usprkos tome uspijevaju naći zajednički jezik u onim stvarima u kojima se slažu, a njih i nema baš tako malo.

Prvo, iako među njima i dalje ima puno animoziteta, oni uglavnom vrlo složno i vrlo odgovorno odrađuju lokalne i regionalne projekte, za koje su, kao "vladari" Grada i Županije i zaduženi. Članstvo riječkog (i županijskog) SDP-a to cijeni, smatrajući da time potvrđuju da su na visini svog zadatka.

A drugo, i jedan i drugi, i Obersnel i Komadina, podupiru Slavka Linića u njegovim sukobima i svađama s premijerom Milanovićem.

 

TOČKE SUKOBA

 

I tu sada dolazimo do srži problema o kojem je riječ. Riječki je SDP, kao cjelina, nezadovoljan zagrebačkom SDP-ovom centralom, i to zbog više stvari. Postoji, štoviše, cijeli niz razloga zašto između riječkoga SDP-a i SDP-ove središnjice puno toga ne štima.

Ali o tim se razlozima javno (pa čak ni polujavno) ne govori, ponajprije zato što riječki SDP-ovci iz dana u dan sve više postaju svjesni činjenice (takve sam barem informacije dobio) da HDZ, na čelu sa svojim predsjednikom Karamarkom, želi apsolutno oslabiti SDP u Rijeci te mu, na neki način, oteti njegov "teritorij" (kako Grad Rijeku tako i cijelu Primorsko-goransku županiju). Oteti (ili uzeti) u tom smislu da ondje na vlasti ne bude više SDP (kao što je to još od prvih izbora, 1990.), nego HDZ.

Zajednički protivnik svima SDP-ovcima, Karamarkov HDZ, na određen način amortizira zasad ipak samo tinjajuće sukobe i neslaganja između riječkoga SDP-a i SDP-ove zagrebačke centrale, i odvraća ih od toga da o tim sukobima slobodno i bez zadrške govore u javnosti. U svemu je tome najvažnije i najpresudnije ponašanje ministra Slavka Linića.

On je, naime, taj koji se najviše trudi da ne dođe do (jačih) sukoba između SDP-a u Rijeci i "milanovićevaca" u Zagrebu. On maksimalno čini sve što može da cijelu ovu bitku (u kojoj je upravo on glavni junak, ili barem jedan od njih) vodi sam samcat, i da se SDP kao stranka u to nikako ne upetljava.

Imam dojam da o Liniću sve ovisi. Kad bi on od svog matičnog, riječkog, SDP-a zatražio samo mrvicu javne (javne osobito u medijskom smislu) podrške u svim ovim aferama koje se zadnjih tjedana i mjeseci nižu kao na tvorničkoj vrpci, a gdje su "glavnookrivljeni" njegovi prijatelji, najbliži suradnici ili kumovi (Branko Šegon, Jozo Kalem, Radaković i njegov sin, sisačka županica Marina Lovrić-Merzel itd.), cijela bi stvar eksplodirala poput atomske bombe. I tu bi najveći gubitnik vrlo vjerojatno bio SDP kao stranka, na svim svojim razinama, dok bi likovao Karamarkov HDZ.

Ali Linić je čvrsto odlučio da u ovoj političkoj areni on bude jedini protagonist, a da se stranka od svega toga drži što dalje. Ako smijem ustvrditi, ponaša se, kao političar, vrlo hrabro i vrlo odgovorno.

Eto to bi, oprilike, bio sukus moje (dvodnevne) analize «riječke situacije», a sad nešto više o pojedinostima.

Kao prvo, u kojim sve točkama postoje bitna neslaganja između riječkoga SDP-a (koji u našim glavama simbolizira kvartet s kojim sam počeo ovaj tekst) i SDP-ove centrale, na čelu s Milanovićem?

Ovdje treba razlikovati tri tipa ili tri vrste neslaganja.

Prvo, u riječkoj organizaciji SDP-a (a slična je situacija i u njegovoj županijskoj organizaciji) postoji vrlo visoki stupanj neslaganja s načinom na koji se Milanović odnosi prema Liniću. Riječki SDP-ovci smatraju da Linić to nikako nije zaslužio. Po njima, Milanović bi trebao štititi Linića - a ne ga dodatno slabiti i ugrožavati, kao što je, primjerice, činio u "slučaju Šegon".

 

LJUTI NA MILANOVIĆA

 

Koliko vidim, jasnu i eksplicitnu podršku Liniću ne pruža samo SDP-ovo rukovodstvo u Gradu i Županiji (tj. Obersnel i Komadina, sa svojim najbližim suradnicima) nego i najšire SDP-ovo članstvo. U tom smislu, SDP-ovo je članstvo vrlo kompaktno.

Drugo, u gradskom i županijskom SDP-u vlada prilično velika povrijeđenost time što Zoran Milanović nije stavio ni jednog jedinog riječkog SDP-ovca na stranačku listu za predstojeće izbore za Europski parlament. Riječki je SDP svojevrsni simbol SDP-a, a sada, samo zbog Milanovića i njegova možebitnog "inata", neće imati nijednoga svog predstavnika u Europarlamentu.

Ovo riječki SDP-ovci, koliko razumijem stvari, neće nikada oprostiti ni zaboraviti Milanoviću.

A treća je dubioza u tome što u Gradu i Županiji smatraju da od države, tj. Zagreba, ne dobivaju dovoljnu potporu za svoje gradske i regionalne projekte. I to je, možda, glavni razlog zašto su u posljednje vrijeme Obersnel i Komadina, što god mislili jedan od drugome, međusobno vrlo kooperativni.

U igri je nekoliko takvih projekata, a među njima su najveći i najvažniji: izgradnja željezničke pruge Zagreb - Rijeka, izgradnja ceste D 403 (tunelska cesta koja je u funkciji razvoja gradske luke), daljnji razvoj luke, izgradnja novog kliničko-bolničkog centra, dovršetak izgradnje sveučilišnog kampusa itd.).

Bitno je ovdje istaknuti da tzv. ustanak u Gorskom kotaru (sastavni dio kojega je i Deklaracija o opstojnosti Gorskog kotara) nije inicirao i podigao sam Komadina, nego je to učinio zajedno s Obersnelom.

- Često imamo dojam - rekao mi je jedan od vodećih članova riječke organizacije SDP-a - da smo dobrodošli kao stranačka "utvrda" samo onda kada stranci trebaju naši glasovi, na izborima. A s druge strane, svi ti naši rezultati, koje u Gradu i Županiji postižemo već 20 godina, nisu dovoljno vrednovani ni u kadrovskom smislu ni u kontekstu podrške našim projektima.

U riječkome SDP-u osobito su ponosni na činjenicu što je na nedavno održanim izvanrednim izborima u općini Čavle uvjerljivo pobijedio SDP-ov kandidat za gradonačelnika Željko Lambaša. Po njima, to je pouzdan znak što će se dogoditi i na parlamentarnim izborima 2015.

 

GOVOR PROTIV LINIĆA

 

Podršku ministru Slavku Liniću u njegovim neslaganjima i okršajima s Milanovićem izrazili su proteklih tjedana i mjeseci obojica glavnih SDP-ovaca u Gradu i Županiji, Obersnel i Komadina.

Komadina je nešto o tome govorio i u javnosti, dok je "intervencija" Obersnela bila direktnija i imala pritom, ako mogu tako reći, veću specifičnu težinu.

Iako mi sam Obersnel o tome nije htio nešto više govoriti, zaključujem da je on dvaput razgovarao s Milanovićem o Slavku Liniću. Prvi put telefonski, a drugi put u četiri oka, pretpostavljam na Iblerovu trgu, i taj se drugi razgovor prilično otegnuo.

Imam dojam da Vojko Obersnel nije bio zadovoljan tim zagrebačkim sastankom s Milanovićem, i da je s Iblerova trga otišao smrknut. Postoje indicije da je sam Milanović bio taj koji je zatražio sastanak s njim, upravo da čuje njegovo mišljenje o Liniću. A kad se Obersnel o Liniću izrazio pohvalno - rekavši mu da je Linić sa svojim iskustvom, svojim odnosom prema radu, sa svojim rezultatima u Vladi i svojim ugledom među SDP-ovcima i SDP-ovim biračima previše dragocjen da bi ga samo tako otpisali, te da bi njegovo odstranjivanje iz Vlade izazvalo tektonske poremećaje u stranci - Milanović mu je održao čitavo jedno, možda čak i jednosatno, predavanje u kojem je iznio svoje vlastite argumente protiv Linića.

Sve se to događalo onih dana kad je bio vrlo aktualan slučaj bivšeg Linićeva pomoćnika u Ministarstvu financija Branka Šegona. Dakle, negdje početkom veljače o.g.

Uza sve ostalo, u riječkome SDP-u začuđeno se pitaju (aludirajući na kritike koje se ovih dana upućuju na Linićev račun) je li grijeh pomagati privatnom poduzetniku, pa bio on i tvoj (u ovom slučaju Linićev) prijatelj, i otkuda Linić može unaprijed znati je li taj i taj poduzetnik kojemu on ili njegovo Ministarstvo izlazi ususret, a s najboljim namjerama da se potakne i unaprijedi privatno poduzetništvo u Hrvatskoj, "grešan" ili nije.

- Svi idu k Liniću - rekao mi je jedan riječki SDP-ovac - jer znaju da će on riješiti problem. Zašto nitko ne ide k ministru gospodarstva RH? I zašto nitko ne zna čak ni kako se taj ministar zove?

 

ON GA NE PODNOSI

 

Sada bi posebno trebalo analizirati situaciju u kojoj se trenutačno nalazi Slavko Linić te vidjeti koje su to točke prijepora između njega i premijera Milanovića. Najjednostavniji bi odgovor bio da je riječ o sukobu dviju vrlo snažnih i samosvojnih ličnosti koje objektivno ne mogu surađivati jedna s drugom. Netko bi rekao - to su dva ovna na brvnu.

Čini se da Milanoviću kod Linića smetaju tri stvari.

Prva, i vjerojatno najvažnija, jest da Linić Milanoviću ne dopušta da kadrovira (u onim sektorima i na onim razninama za koje je on sam odgovoran), odnosno da mu predlaže bilo kakva kadrovska rješenja. Linić je vrlo osjetljiv kad mu se bilo tko miješa u kadroviranje, pa bio to i sam hrvatski premijer.

Nije riječ samo o Ministarstvu financija, riječ je i o nekim drugim državnim ustanovama, kao što je, primjerice, HBOR. I to je jedan od vrlo rijetkih slučajeva, možda i usamljen, kad je Linić (a upravo zbog nastalog "slučaja Šegon") morao popustiti i uzmaknuti.

Da je bilo po Linićevu, Anton Kovačev ostao bi na čelu HBOR-a, jer Linić, a i mnogi drugi, imaju o Kovačevu najbolje moguće mišljenje (on je nedavno osigurao velika sredstva za HBOR iz europskih izvora - radi se, doznajem, o milijardi eura). Ovako, na čelo HBOR-a doći će, već idućeg mjeseca, netko drugi.

Druga stvar koja, možda, Milanoviću smeta jest vrlo visok Linićev rejting - koji dolazi do izražaja u svim anketama i ispitivanjima popularnosti pojedinih političara. Pomalo je čak nelogično kako može biti toliko popularan jedan ministar financija, dakle čovjek koji bi trebao biti među najomraženijima.

A treća je stvar što, po mišljenju mnogih, Ministarstvo financija dosta uspješno "gura" u ovoj zahuktaloj hrvatskoj gospodarskoj krizi i što je uspjelo napraviti čitav niz reformi od kojih se očekuje da, u mjesecima što slijede, budu temelj budućeg oporavka.

Slavko Linić je vrlo specifičan, na svoj način težak i tvrdoglav, čovjek koji ne sluša zapovijedi niti uvažava autoritete, i to je vjerojatno ono što Milanoviću najviše smeta.

 

OSTAVKA? NI GOVORA!

 

E sad, dolazimo do onog najsuptilnijeg detalja u čitavoj ovoj priči. Njega možemo sažeti u retoričko pitanje koje glasi: zašto Slavko Linić čitavo vrijeme šuti i ne reagira (ne samo u javnosti, u medijima, nego čak ni u vlastitoj stranci)? I zašto se ne čuje njegov krik protiv Milanovića (bolje rečeno, ne samo da se taj krik ne čuje nego njega uopće nema)?

Gdje su, dakle, razlozi Linićeve totalne šutnje?

Na ovo pitanje možemo dati dva odgovora, i svaki će, po mom uvjerenju, biti podjednako točan. Valja ih, dakle, kombinirati da bismo "uhvatili" cjelinu.

Prvo, koliko god bilo napeto i vruće između Linića i Milanovića, nepobitna je činjenica da Linić u svom vođenju Ministarstva financija ima, zapravo, vrlo veliku (puno veću nego što se to nekome sa strane čini) slobodu djelovanja. Što god on predloži, to i prođe. Dakle, i rebalans, i predstečajne nagodbe, i projekt razduženja građana, i štošta drugo.

Čuo sam da se jednomu svojem kolegi Linić povjerio da više puta nailazi na veći otpor HNS-a nego samog premijera Milanovića.

Također sam čuo da, među svojim najbližim suradnicima, Linić često voli govoriti (što se nekome može učiniti i kao samoisticanje ili samohvala) da vidi stvari daleko "prije i dalje" od svih svojih suradnika, i u stranci i u Vladi, i da je to, zapravo, njegov najveći "problem".

"Slavko nema namjeru odstupiti i sto posto je siguran da će svoj mandat u Vladi odraditi do kraja. Nama, svojim prijateljima ili najbližim suradnicima, često zna reći da se grdno varaju svi oni koji misle da bi sve ove nastale afere njega mogle oslabiti do te mjere da se povuče i dade ostavku u Vladi. Ali tako doista mogu rezonirati samo oni koji dovoljno ne poznaju Slavka", rekao mi je jedan SDP-ovac iz užega kruga Linićevih saveznika.

Osim toga, Slavko Linić je, čujem, i vrlo optimističan (možda čak i previše) kad je riječ o daljem radu hrvatske Vlade i šansama za gospodarski oporavak Hrvatske.

On, kad razgovara s prijateljima, voli uspoređivati sadašnju Vladu s onom Račanovom, iz razdoblja 2000.-2003., te naglašavati neke analogije između njih dvije. Bit je usporedbe u tome što je i Račanova Vlada prve dvije godine mandata potrošila na rješavanje onih "najprljavijih" stvari, a do zbiljskog i vidljivog oporavka Hrvatske došlo je tek 2003., dakle u trećoj godini Račanova mandata.

Po Liniću, slično će biti (ili bi trebalo biti) i u slučaju ove sadašnje, Milanovićeve, Vlade. Ukratko: najprljaviji je dio posla (restrukturiranje, reforme i kreditiranje) obavljen, a sada slijedi oporavak koji će biti (ili bi trebao biti) vidljiv već u drugoj polovici ove godine, a osobito 2015. - što bi, naravno, itekako moglo utjecati na ishod parlamentarnih izbora potkraj te godine.

Linić je osobito optimističan kada su u pitanju predstojeće investicije u HEP-u i HŽ-u, ali i razvoj privatnog poduzetništva (ponajprije hoteli, farmaceutska industrija, građevinarstvo i teška industrija).

U takvim svojim projekcijama on, vjerojatno, zanemaruje činjenicu da je na izborima održanim potkraj 2003. Račanov SDP ipak doživio poraz te da ga je naslijedio Sanaderov HDZ.

Sve to, dakle, spada pod točku 1. kada je riječ o utvrđivanju pravih razloga Linićeve šutnje u odnosu na Milanovića.

 

DVA RATA

 

Drugi je razlog mnogo suptilniji i tiče se Linićeva rata s HDZ-om, pa i s predsjednikom Karamarkom, koji se zasad odvija u dubokoj pozadini i šutnji.

Koliko ja razumijem stvari, Linić u ovome trenutku vodi dva rata. Jedan je "rat" (s navodnicima ili bez njih) s njegovim stranačkim (a isto tako i u Vladi) šefom Milanovićem. A drugi je rat s HDZ-om i Karamarkom, koji se odvija "na terenu", na SDP-ovu "teritoriju" u Rijeci i u Primorsko-goranskoj županiji.

Neki moji sugovornici iz Rijeke upućivali su me na zaključak da svi ovi slučajevi i afere u kojima se neprekidno provlači ime Slavka Linića i nisu toliko generirani od pojedinih ljudi iz najužega Milanovićeva kruga (iako je doprinos ministra Gordana Marasa u "slučaju Šegon" bio nesumnjiv), nego - sasvim suprotno vladajućoj predodžbi - od Karamarkova HDZ-a.

Ako je to točno - onda bi se vrlo lako moglo dogoditi da Zoran Milanović (ipak) pusti Linića na miru i da mu usprkos svim njihovim razmiricama i animozitetima dopusti da mandat odradi do kraja.

Jer ako "pukne" Linić, puca i SDP u Rijeci, jednako kao i u cijeloj riječkoj regiji, a onda bi, isto tako, vrlo lako mogao "puknuti" i SDP u Sisačko-moslavačkoj županiji, pa kad dođe prosinac 2015. i parlamentarni izbori u Hrvatskoj - eto Karamarka na bijelome konju. Jer, izgubi li SDP Rijeku i dvije županije, gotovo je sigurno da će, na izborima, izgubiti i cijelu Hrvatsku.

SDP-ovo rukovodstvo - i u Rijeci i u Primorsko-goranskoj županiji - vrlo temeljito educira (mislim da je to najbolji izraz) cjelokupno svoje članstvo, a posebice one SDP-ovce koji se nalaze u radnim stranačkim tijelima, detaljno ga upoznajući sa slojevitošću i potencijalnom zapaljivošću čitave ove priče.

I to je, dakle, glavni razlog što riječki SDP stoički podnosi Milanovićev (uglavnom neprijateljski) odnos prema Liniću. Riječki SDP-ovci smatraju da će i sam Milanović na vrijeme uvidjeti da bi od njegova rata s Linićem najveću korist na kraju izvukao Karamarkov HDZ. Srećom za njih, HDZ je u Rijeci (i okolici) vrlo podijeljen i nestabilan, samim time i (pre)slab, pa je malo vjerojatno da bi na izborima 2015. mogao postići neki bolji rezultat.
Add a comment...

Aleksandar Vučić vodi Srbiju u EU  21. III 2014.

Uvjerljiva pobjeda Aleksandra Vučića na izborima u Srbiji protekle nedjelje ("izborni politički cunami", kako su ga mnogi okvalificirali) dobra je vijest za Hrvatsku, koliko god to neki u nas ne željeli priznati i prihvatiti. To je ocjena koju treba jasno i glasno izreći, bez ikakve zadrške, i to već sada, kada se dojmovi još nisu dokraja slegli.

Druga je dobra vijest to što su pobijedile izrazito proeuropske i proreformske snage, dok su sve one stranke, grupacije ili koalicije koje su zagovarale prekid pregovora s Europskom Unijom, vanjskopolitičku orijentaciju isključivo na Rusiju i odustajanje od radikalnijih reformi doživjele totalni debakl.

Sve četiri stranke/koalicije koje su na ovim izborima osigurale ulaz u Narodnu skupštinu Srbije (Vučićeva, Dačićeva, Đilasova i Tadićeva) nose jasan proeuropski predznak - i to je činjenica koju ne mogu poništiti ni vrlo jaki, a katkad i vrlo dramatični, osobni i politički animoziteti između njihovih lidera. Isto tako, proeuropski i proreformski su orijentirane i nacionalne manjine (mađarska, bošnjačka i albanska) koje su također ušli u parlament.

Nasuprot njima, sve tri grupacije koje su otvoreno navijale za prekid pregovora s Europskom Unijom - Koštuničin DSS, Srpska radikalna stranka i Dveri - nisu uspjele prekoračiti izborni prag, tako da u novome sazivu srbijanske Skupštine neće imati ni jednog jedinog zastupnika.

To je vrlo signifikantan odraz trenutačnoga stanja svijesti u Srbiji, među njezinim najširim pučanstvom, za koje se još do jučer sumnjalo da je pozitivno okrenuto prema Europi, europskim (zapadnim) vrijednostima, kao i predstojećim, svakako neizbježnim političkim i gospodarskim reformama.

Najveća greška koju bi sada jedan hrvatski novinar, komentator ili analitičar mogao napraviti u valoriziranju rezultata proteklih izbora u Srbiji jest da pokuša umanjiti ili omalovažiti Vučićev trijumf upiranjem prstom u činjenicu da je on nekada bio generalni sekretar Šešeljeve Srpske radikalne stranke. Odnosno, da je bio ministar u nekadašnjoj Miloševićevoj Vladi (potkraj 90-ih). Nažalost, bojim se da će takvih pokušaja relativizacije rezultata ovih izbora ipak biti (možda čak i u nešto većem broju).

Kao novinar, Aleksandra Vučića osobno poznajem i komuniciram s njim već više od deset godina (još od prosinca 2003., kad smo se upoznali u sjedištu Srpske radikalne stranke u Zemunu). Odonda sam iz najneposrednije blizine promatrao, a pomalo i analizirao, njegovu temeljitu i sveobuhvatnu političku preobrazbu. Po mojemu sudu, današnji je Vučić sasvim drugačiji političar i čovjek u odnosu na onoga starog Vučića, od prije jednog desetljeća. Mislim da imam dovoljno uporišta vjerovati da on, u godinama što su pred nama, kao novi srbijanski premijer neće učiniti ništa što bi bilo na štetu Hrvatske, Hrvata i hrvatskih nacionalnih i državnih interesa.

Današnji je Vučić izvanredno značajan faktor političke stabilnosti u cijeloj regiji, a osobito na planu inače vrlo kompliciranih hrvatsko-srpskih odnosa (u kojima, kao što znamo, uvijek nešto ne štima). Pragmatik je po svojoj orijentaciji, usto još relativno mlad i potpuno svjestan odgovornosti koju ima, i hrvatski bi mu političari svakako trebali dati podršku.

Dovoljno je samo malo »prostudirati« kako se Vučić postavljao prema Hrvatskoj od onoga trenutka kad je došao na vlast, tj. kad je postao prvi potpredsjednik Vlade Srbije (neposredno nakon Nikolićeve pobjede nad Tadićem na predsjedničkim izborima u svibnju 2012.), pa sve do danas, tj. u protekle nepune dvije godine.

Prvo, on nikada nije izjavio nijednu rečenicu koja bi na bilo koji način bila optužujuća u odnosu na Hrvate ili Hrvatsku. Pokazao je, što se toga tiče, maksimalnu korektnost.

A drugo - znam što govorim jer sam sve to promatrao iz blizine - pritom se trudio umanjiti važnost aktualne tužbe Srbije protiv Hrvatske (za genocid).

Još kad je u travnju 2013., u svojstvu prvog potpredsjednika Vlade Srbije i srbijanskog ministra obrane, došao u svoj prvi (i zasad jedini) politički posjet Zagrebu, Vučić mi je rekao da će se hrvatski političari kad-tad morati naviknuti na njega - ma koliko ga netko volio ili ne volio - jer da je upravo on politička budućnost Srbije.

Mislim da je bio pomalo povrijeđen time što pojedini hrvatski političari, pa i državnici, više preferiraju neke druge srpske političare, među kojima su bili i njegovi ljuti protivnici na unutrašnjoj političkoj sceni Srbije, ali toj, uvjetno rečeno, nepravdi ipak nije želio pridavati preveliku važnost.

Hrvatski predsjednik Ivo Josipović i današnja ministrica vanjskih poslova RH Vesna Pusić proteklih su godina »tipovali« na neke sasvim druge ljude iz Srbije i potpuno krivo procjenjivali stvari, čime ne želim kazati da su pritom imali i pogrešne namjere.

Predsjednik Josipović favorizirao je, kao što znamo, bivšeg predsjednika Republike Srbije i doskorašnjeg predsjednika Demokratske stranke Borisa Tadića, dok je intimni favorit Vesne Pusić bio predsjednik Liberalno-demokratske partije Čeda Jovanović. Obojica su na ovim izborima doživjeli neuspjeh (Jovanović, štoviše, nije čak prešao ni izborni prag).

 Smatram (a nisam u tome usamljen) da je Boris Tadić u ovome trenutku veći srpski nacionalist od Aleksandra Vučića, ali ima dovoljno vještina, taktičkog znanja i osobnog šarma da to prikrije. Njegov je najveći problem u tome što u svom političkom formiranju i sazrijevanju (kao jedan od čelnika DS-a i vođa antimiloševićevskog pokreta) nije imao petlje da u svojoj vlastitoj osobnosti izvrši, figurativno rečeno, "ocoubojstvo" (što je inače neizbježan korak koji mora napraviti svaki uspješan i ambiciozan čovjek, a pogotovu političar) te da se na adekvatan način obračuna s idejnom ostavštinom i autoritetom svog oca Ljubomira, srpskog akademika i jednoga od glavnih protagonista srpskog nacionalističkog pokreta u Titovoj Jugoslaviji.

Kao prikriveni "soft-nacionalist", on upravo zbog toga nije ni mogao (a možda čak ni htio) riješiti problem Kosova, dok se politika Republike Srbije u odnosu na Europsku Uniju za sve vrijeme dok je on bio srbijanski predsjednik u biti svodila na "sitno varanje" ili "povlačenje za nos" Europe – neovisno o deklarativnoj (a znatnim dijelom i stvarnoj) proeuropskoj i prozapadnoj orijentaciji i DS-a kao političke stranke, i države Srbije pod njegovim, tj. Tadićevim, vodstvom.

Za razliku od Tadića, Vučić je nekada bio ne mekani, nego tvrdi srpski nacionalist, ali je u sebi napravio zaokret od 180 stupnjeva, u svojoj je mentalno-psihičkoj strukturi izvršio radikalan prekid sa svim svojim korijenima i ishodištima, pa je zahvaljujući tome i mogao povući poteze o kojima Tadić i DS nisu mogli ni sanjati (ili jesu sanjali, ali ih, jednostavno, nisu mogli provesti u djelo).

Osim toga, Vučić je čovjek kojega, kad je o politici riječ, novac ne zanima, dok je za dobar dio vodstva Demokratske stranke (ne, doduše, i za Borisa Tadića) politika ponajprije bila, i jest, izvor stjecanja materijalnih dobara, pa i silnog bogaćenja.

Što se Čede Jovanovića tiče, on je raison d'être svog političkog postojanja tražio, a i pronalazio, u onoj i onakvoj Srbiji koja je većinski bila antizapadno i promiloševićevski nastrojena. Danas, međutim, kada je definitivno postalo jasno da u Srbiji realno nema te političke snage koja bi bila protiv Zapada i Europske Unije a da pritom bez ikakvih problema može prijeći izborni prag, nestao je, sam po sebi, i razlog postojanja Čede Jovanovića kao relevantnog političkog čimbenika.

Njega (kao, uostalom, i Borisa Tadića) može danas oživiti samo Aleksandar Vučić, bude li tako veliki džentlmen pa da u Vladu (ili blizu Vlade) pozove jednoga ili drugoga (ili jednoga i drugoga), čisto kao stručnjake (Jovanoviću, primjerice, nitko ne može osporiti da je vrlo spretan poduzetnik). No bojim se da bi se takvome čemu snažno usprotivio čovjek br. 2 u Srpskoj naprednoj stranci i aktualni predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, a Vučić svađu s njime, vjerujem, neće riskirati (pogotovu ne zbog dva tako velika gubitnika).

Pred Vučićem, ali i pred Hrvatima - u odnosu na Srbe i Srbiju, pa samim time i na Vučića - jesu daljnji vrlo ozbiljni razgovori, pregovori i dogovori oko premošćivanja sukoba i unapređenja ukupnih odnosa između ta dva naroda, ali i sveukupnih odnosa u regiji, pa i šire.

Bit će vrlo zanimljivo ako na idućim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj, potkraj 2015., pobijedi HDZ na čelu s Tomislavom Karamarkom. Vučiću bi, naime, HDZ trebao biti prirodni partner, budući da i HDZ i SNS pripadaju klubu Europskih pučkih stranaka (EPP), u kojem je, primjerice, i mađarski premijer Viktor Orbán, kao i njemačka premijerka, a ujedno i najmoćnija političarka u Europi, Angela Merkel.

Međutim, postoje, u Srbiji, i neke objektivne prepreke (ili opasnosti) za Aleksandra Vučića, s kojima će se on suočavati (ili bi se mogao suočavati) u svom predstojećem premijerskom mandatu. Podijelio bih ih u tri skupine.

Prvi je potencijalni problem to što Vučić i njegova stranka u iduće četiri godine neće imati pravu opoziciju (barem ne u državnom parlamentu). Osobno ne vjerujem da će se Vučić osiliti i da će postati neka vrsta diktatora. Oni koji tako govore izmišljaju babaroge i zapravo sami sebe tješe kada se suočavaju s težinom svog vlastitog političkog debakla.

Ali da je čitav jedan, i to nemali, segment kritičke političke javnosti u Srbiji nabrušen na Vučića - mislim ponajprije na onaj segment koji se u proteklih 10-15 godina identificirao s Tadićem i DS-om kao maltene "pretplaćenim" političkim snagama da Srbiju i srpsko društvo uvedu u euroatlantske integracije - to je danas sasvim očigledno, i Vučiću će se iz tih, tzv. "drugosrbijanskih" krugova svako malo bacati klipovi pod noge, samo da ne uspije u onome što je naumio.

Ako nismo uspjeli mi, ne treba ni on, a pogotovu ne bi smio on, nekadašnji Šešeljev radikal - to je iracionalna polazna točka svih tih duboko frustriranih (drugo)srbijanskih ideologa i opinion-makera koji se još nisu pomirili s činjenicom, a vjerojatno se s njom nikada neće ni pomiriti, da Srbiju u Europu uvodi Vučić, a ne njihovi dojučerašnji, ili još uvijek aktualni, politički idoli.

Drugi je problem Vučićeva zahuktala (iako još ne do kraja) borba protiv korupcije i organiziranog kriminala, koja bi nakon njegove inauguracije za premijera mogla dobiti nov zamah. Koliko god to zvučalo užasavajuće, svakog dana, i u svakom djeliću sekunde, može se dogoditi da Vučić jednostavno bude ubijen - jednako kao što je 2003. bio ubijen i Đinđić. U zemlji poput Srbije to ne bi bio nimalo neočekivan ishod, naprotiv.

Ali Srbiji bi se u tom slučaju dogodilo ono isto što joj se dogodilo i neposredno nakon atentata na Đinđića. Novi diskontinuitet i novi sunovrat u prošlost, sa svim pogubnim posljedicama koje bi iz toga mogle proizaći.

A ni treći (potencijalan) Vučićev problem nije ništa manje delikatan. Pred Vučićem su vrlo ozbiljne i sveobuhvatne reforme srpskoga gospodarstva, pa i cjelokupnoga srpskog društva, a isto tako i vrlo temeljiti i bolni rezovi. Već su sada na dnevnom redu Zakon o radu i Zakon o stečaju – dvije točke prijelomnice nakon kojih bi se Srbija lako mogla suočiti sa svim onim izazovima i kobnim posljedicama s kojima su se suočavale, a suočavaju se i danas, i neke druge istočnoeuropske zemlje, današnje članice Europske Unije, u svojoj trnjem posutoj tranziciji ka onome što se danas (ali sve više u pejorativnom značenju) naziva "neoliberalnom privredom" ili »neoliberalnim društvom«. (To se, naravno, itekako tiče i Hrvatske, o čemu upravo u ovome broju Globusa opširno govori ekonomist i akademik dr. Zvonimir Baletić.)

Vučić bi učinio mudar potez kada bi se distancirao od čistih "neoliberalnih" metoda u preobrazbi srbijanskoga gospodarstva, a što više približio tzv. kejnzijanskim rješenjima (koja bi i na širem, europskom planu u skoroj budućnosti mogla postati dominantan trend). Mogao bi se, primjerice, ugledati na svojega kolegu, mađarskog premijera Orbána, koji se svojski trudi oko toga da većina banaka u Mađarskoj bude pod kontrolom (tj. barem u 50-postotnom vlasništvu) države, a ne privatnih stranih vlasnika.

U svemu tome, međutim, ne treba izgubiti iz vidokruga ni tu mogućnost - koliko god to u ovome trenutku izgledalo irealno - da Vučić jednoga dana, iz ovih ili onih razloga, padne. Da bude politički detroniziran. Pitanje glasi: tko bi umjesto njega mogao doći na vlast? Drugim riječima, tko je prava i realno moguća alternativa za Vučića?

Bojim se da su u velikoj zabludi svi oni analitičari koji smatraju da bi se, u slučaju Vučićeva poraza, ma kad da se on dogodio, na vlast mogli bezbolno vratiti demokrati (bilo oni autentični, bilo neka njihova izvedenica, kakva je u ovome času Nova demokratska stranka Borisa Tadića).

U neko dogledno vrijeme, teško je zamisliti ponovni dolazak Borisa Tadića (ili, recimo, Dragana Đilasa) na vlast. Ali je puno lakše zamisliti u kakvoj bi se kaotičnoj situaciji mogla naći Srbija ako se, za godinu, dvije, tri ili četiri, bilo kada, pokaže da je Vučić bio pogrešna opcija. Ili ako on kojim slučajem iznevjeri sva ona očekivanja i sve nade koje se u njega polažu.

Nemoguće je to sasvim egzaktno dokazati, ali Vučićev bi eventualni poraz vrlo vjerojatno povukao za sobom oživljavanje i povratak svega onoga najgoreg što se događalo u srpskoj politici 90-ih. I to posve neovisno o tome što je u ovome trenutku većina srpskog naroda ovako uvjerljivo proeuropski orijentirana.

Vučićev možebitni poraz sigurno bi prouzročio silno razočaranje ne samo u njega nego i u političku (pa i šire od toga - civilizacijsku) opciju koju on danas zagovara, a to bi se razočaranje onda vrlo lako moglo pretvoriti u jedan kolektivni očaj, u ono vrlo specifično i prepoznatljivo duhovno stanje koje srpskome nacionalnom biću, pa čak i kada govorimo o njegovoj (naj)novijoj povijesti, nije nimalo strano. Naime, upravo je »stanje očaja« i posvemašnje duhovne depresije u srpskome društvu tamo negdje na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete i pripremilo teren za pojavu Slobodana Miloševića, kao i svega onoga što se obično vodi pod pojam »miloševićevska politika«.

A znamo li još i to da one najspornije stvari s područja hrvatsko-srpskih (ili srpsko-hrvatskih) odnosa i sukoba još nisu riješene i da su najdublje rane i dalje otvorene, onda ovakav najpesimističniji scenarij pogotovu ne bismo smjeli tako lako ispustiti iz vida. Ali to je samo razlog više da Vučiću poželimo da uspije.

Na kraju nekoliko riječi o gospodarskoj i političkoj perspektivi nove, Vučićeve, Srbije. I o (najvjerojatnijim) Vučićevim potezima, na položaju srbijanskoga premijera, na području unutarnje i vanjske politike, kao i gospodarstva.

Jedno je od najintrigantnijih pitanja koće li Vučić priznati Kosovo, i ako da, kada to možemo očekivati.

To će ipak najvjerojatnije biti jedan dugotrajniji proces. U dogledno vrijeme, nije realno da će Vučić de iure priznati državnost Kosova, ali ono što on de facto čini, objektivno ide ka tom priznanju.

Moji izvori bliski SNS-u tvrde da u iduće četiri godine Vučić sigurno neće priznati Kosovo. A niti će to od njega tražiti bilo tko od predstavnika međunarodne zajednice. (U suprotnome, zabijali bi mu nož u leđa.)

Iako se na prvi pogled čini da većinu stanovništva Srbije pitanje Kosova više ne zanima, to je i dalje vrlo osjetljivo pitanje i čini se da srbijanska javnost formalno priznanje Kosova barem zasad ne bi progutala. Vučić bi doista puno riskirao ako bi se u to upuštao.

Što se Vojvodine tiče, tu se ništa suštinski novo neće događati. Vojvodina realno ima autonomiju i Vučić je sigurno neće dovoditi u pitanje, ali će se, s druge strane, maksimalno truditi da se postojeća autonomija Vojvodine razvija isključivo u okvirima države Srbije.

Sandžak više nije onako zapaljivo pitanje kao što je bio ranije, a jedan od najzaslužnijih za takvo stanje jest i politički predstavnik Bošnjaka u Srbiji Sulejman Ugljanin, koji je na ovim izborima osvojio tri mandata. I on, ali predstavnici ostalih nacionalnih manjina u Srbiji, podržavat će Vučića, jednim dijelom i zato što su manjine uvijek uz postojeću vlast.

Veliko je pitanje što će biti s onim jednim jedinim političkim predstavnikom hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, pripadnikom Demokratskog saveza Hrvata (sa sjedištem u Subotici), koji je proteklih desetak ili koliko već godina sjedio u srbijanskom parlamentu a da pritom nije rekao ni »A«. (Iskreno rečeno, ne znam kako se zove, on zapravo niti ne zaslužuje da mu se spomene ime i prezime, no poznato mi je da je na ovim izborima bio na Đilasovoj listi, i to prilično niskorangiran.)

Vojvođanski bi se Hrvati, po mom mišljenju, trebali vezati za Vučića i preseliti sjedište svoje stranke ili udruge iz puste srbijanske provincije u Beograd (jednako kao što i Srpsko narodno vijeće Milorada Pupovca ima svoj centar u Zagrebu).

U zasebnu kategoriju spada Vučićev odnos prema predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku. Koliko ja poznajem Vučića, on nije neki osobiti simpatizer Dodika, uz ostalo i zato što se Dodika povezuje s raznoraznim slučajevima korupcije, a ako Vučić išta prezire, onda je to korupcija u politici.

No ipak je nešto sasvim drugo politički (ili čak državnički) stav Aleksandra Vučića prema Republici Srpskoj, odnosno prema Bosni i Hercegovini kao državi. Vučić, pretpostavljam, sigurno neće biti za to da se Srbija koristi za destruktivno demontiranje Daytona (tj. za neodgovorne solo-partije Dodika ili bilo koga drugoga u srpskom entitetu u BiH), ali, s druge strane, neće niti dopuštati da se Republika Srpska urušava izvan ili mimo svih onih gabarita koji su svojedobno dogovoreni u Daytonu.

Ono što se najviše iščekuje, to je toliko najavljivani preporod srbijanskoga gospodarstva, o kojemu, u krajnjem slučaju, dugoročno ovisi politička sudbina Aleksandra Vučića.

Već se duže vremena najavljuje dolazak brojnih stranih investitora u Srbiju, uključujući i one iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, s čijim glavnim šeikom Vučić održave i osobne prijateljske odnose.

Generalna je procjena da će Vučićev trijumf na izborima učvrstiti političku stabilnost Srbije (koja je dosad donekle bila upitna), a kapital, poznato je, uvijek dolazi tamo gdje je teren siguran i stabilan. Vučićevo principijelno poštivanje standarda Europske unije bit će usto dodatni mamac za investitore.

Poznajem neke potencijalne investitore iz Hrvatske i zemalja Zapadne Europe koji su željno iščekivali Vučićevu uvjerljivu pobjedu na izborima pa da napokon započnu svoje poslove u Srbiji.

Moji beogradski izvori tvrde da postoje velike šanse da Srbija bude primljena u Europsku uniju do 2018., tj. do kraja Vučićevog mandata. Ali u tome će Vučić vrlo vjerojatno imati i podršku Hrvatske, kojoj zasigurno ne bi odgovaralo da Srbija ponovno padne u kandže ekstremnih nacionalista.
Add a comment...

Zvonimir Baletić o gospodarskom sunovratu Hrvatske  21. III 2014.

S uglednim ekonomistom, akademikom i nekadašnjim ravnateljem Ekonomskog instituta u Zagrebu, dr. Zvonimirom Baletićem, sastao sam se, u subotu popodne, u njegovu stanu u Studentskom gradu, na istočnoj periferiji Zagreba.

Dugo me nije bilo u tom dijelu grada, i nemalo sam se iznenadio kad sam vidio koliko je on nazadovao u proteklih, recimo, 15-20 godina. Nekada je Studentski grad, bez obzira na svoju udaljenost od centra, bio pojam za kvalitetan i čak komforan životu u jednome velegradu poput Zagreba, a danas je on postao, maltene, grad duhova.

U Studentskom gradu (a vrlo je slična situacija i u susjednom naselju Klaka, u sjeveroistočnom dijelu Dubrave) danas žive, osim nekih izuzetaka, samo starci. Mladi, njihovi potomci, preselili su se u središte grada (ili neke druge novije i puno atraktivnije četvrti), a ovdje su ostali samo njihovi očevi i majke, odnosno djedovi i bake. Tu danas više nema pravog života, nema dinamike, nema movinga i punokrvnog života, sve stoji, sve je mrtvo i sablasno tiho, vrijeme ovdje kao da je zauvijek stalo.

Nema obitelji, pa nema više ni djece; čujem da se nedavno zatvorio jedan, zapravo, tek novosagrađen i vrlo moderan vrtić - ali čemu da postoji i da radi kad nema tko u njemu boraviti. A i ZET-ovi su autobusi prestali redovito prometovati tim zabačenim kutkom grada. Ranije, kad je tu još postojao nekakav život, imali ste, s tramvajskog okretališta u Dubravi pa sve do središta Studentskoga grada (jednako kao i do Klake), autobus svakih 15 minuta. A danas - autobus tamo vozi tek svakih 40 minuta. Gotovo tri puta rjeđe.

A malo je i poznatih, uglednih Zagrepčana koji stanuju na tome zagrebačkom "Dalekom istoku". Imamo politologa Ivana Šibera na Klaki, i imamo Zvonimira Baletića, sa svojom suprugom dr. Alicom Wertheimer-Baletić (također ekonomisticom i akademkinjom), i to je sve. A ranije su, koliko mi je poznato, samo u zgradi u kojoj danas žive Baletićevi (u središnjoj ulici u Studentskom gradu, Vile Velebita), živjeli i Tonči Vrdoljak, i Igor Zidić, i tko još sve ne.

A bilo je tu i kojekakvih partijskih "budžovana"; gradski je autobus ovuda i prometovao svakih četvrt sada u ono vrijeme dok su oni tu živjeli. A čim su se i oni makli i preselili se u zapadnije dijelove grada, i autobusi su se bitno prorijedili.

Dr. Zvonimir Baletić i njegova supruga Alica potužili su mi se da su danas potpuno odsječeni od grada. Suprug Zvonimir, doduše, još vozi automobil (iako je u poodmaklim godinama, rođen je 1936.), pa mu Ekonomski institut, u kojem je još aktivan iako je u mirovini, nije na kraju svijeta. Supruzi Alici, međutim, preostaje ili taksi ili coljanje onim rijetkim autobusima, a kad se i dovuče autobusom do svog stana, osjeća se, od naporne i dugotrajne vožnje, jako umorna.

Zgrada u kojoj žive Baletićevi također je vrlo stara i derutna, iako je, u biti, dobro i lijepo održavana; vidi se da u njoj ipak živi nešto bolja struktura stanara nego u većini okolnih zgrada. Okviri prozora nisu od PVC-a nego od onog običnog, danas već (polu)trulog drveta, pa kada je vani hladno, hladno je i unutra jer ti okviri ne "dihtaju" kako treba. Zato je i ove subote, kad je vani čak bilo relativno toplo, gđa Alica trebala upaliti dodatni radijator (na struju) da se njezin suprug i ja ne smrzavamo dok razgovaramo.

U ovako tmuran i depresivan ugođaj uklopila se i tema o kojoj sam s akademikom Zvonimirom Baletićem te subote razgovarao: gospodarska kriza u Hrvatskoj (i ostatku Europe i svijeta), nemoć i bijeda u kojoj se danas nalazi hrvatsko gospodarstvo, ali i cjelokupno hrvatsko društvo, prva velika razočaranja (ako ih uopće i ima) u Europsku uniju, svojevrsno prisilno upraviteljstvo moćnog birokratskog aparata Europske unije i Europske komisije nad hrvatskim državnim financijama, provođenje politike "stezanja remena" od strane hrvatske Vlade, a po uputama Ollija Rehna i ostalih eurobiokrata...

U petak navečer, poslao sam dr. Baletiću, e-mailom, natuknice za naš intervju, i on se tijekom noći i dana doista dobro pripremio. Kad sam ušao u njegovu radnu sobu, stol je bio prepun knjiga koje su trebale poslužiti kao obezna literatura za sva ona pitanja koja sam mu postavljao.

Bilo je tu knjiga stranih autora (a neke od kojih je upravo Baletić preveo na hrvatski), ali i knjige što ih je on sam napisao ili uredio. Tu je, primjerice, bila njegova prva knjiga, iz 1965., pod naslovom "Marksistička teorija ekonomskih kriza"; riječ je, zapravo, o Baletićevoj doktorskoj disertaciji. A uz nju i zbornik radova pod naslovom "Iz krize u depresiju: Krizno stanje hrvatskog gospodarstva i pravci zaokreta ekonomske politike iz prorecesijske u razvojnu"; Baletić ju je priredio, a riječ je zapravo o radovima pripremljenim za jedan veliki znanstveni skup što je održan u Zagrebu 12. svibnja 2011.

Dr. Baletić ovako je prokomentirao sve te knjige, položene na njegovu radnom stolu:

- Eto, bavim se krizama već 50 godina. Uvijek sam pratio mračniju stranu života. Tako sam na vrijeme prepoznao i ovu današnju svjetsku financijsku krizu. Negdje 2008. izjavio sam na jednoj zagrebačkoj televiziji: "Počela je kriza! Brzo reagirajte, jer će vas svaki izgubljeni mjesec koštati godinu dana, ili još više!" Nažalost, reakcija na to bila je nikakva. Tadašnji guverner Rohatinski rekao je da nas kriza neće pogoditi. A to nam je zbilja bila dobra prilika da se izvučemo. Amerikanci su odmah upumpali na tisuće milijardi dolara spašavajući svoje banke, dok smo se mi svemu tome smijali...

Iako sam prije intervjua imao set od desetak unaprijed pripremljenih pitanja, dr. Baletić me zamolio za razumijevanje, rekavši mi da me najprije mora dobro "izbrifirati" i objasniti mi suštinske korijene hrvatske gospodarske krize, koji sežu još u rane devedesete, pa da tek onda možemo prijeći na moja konkretna pitanja i natuknice.

 
- Pitate me zašto Europska unija i Europska komisija toliko inzistiraju na politici štednje, a nju onda nameću i nama, tj. hrvatskoj Vladi? - rekao je Baletić i nastavio:

- U pitanju su interesi najbogatijih slojeva i najbogatijih kapitalista u svjetu. Kapitalisti misle da štednja povećava vrijednost njihova novca, odnosno - vrijednost kapitala. EU na takvoj politici inzistira jer ta moćna grupa, koja vlada kapitalom i u EU i u Sjedinjem Američkim Državama, nastoji da njezina zarada od kapitala bude sigurna, stabilna i što veća u odnosu na ukupan društveni proizvod.

To je stara igra koja traje konstantno. Barun James Ramsay davno je još napisao da je čudan svaki onaj sustav u kojemu porast dohotka stvara smanjivanje dohotka onih koji rade za račun onih koji vladaju kapitalom. Dakle, da to nije prirodan tok i da je to jedan od temeljnih sukoba u modernom društvu.

A slično je govorio i američki predsjednik Lincoln, još u 19. stoljeću: da prava od rada ne smiju biti ispod prava od kapitala. On je kritizirao kapitalizam 1865. - tada su, na neki način, bile veće slobode nego što su danas.

 
* To danas ne možemo čuti ni od kojega analitičara ili političara u Americi?

 
- Ne možete. Republikanci su u doba Lincolna bili ljeviji od demokrata. Problem je u tome što je nakon Lincolnove smrti u Americi bio vršen jak pritisak da se novac stabilizira, da se uvede konvertibilni novac, u obliku zlatnog novca. Revolucija i građanski rat u SAD-u čitavo su se vrijeme financirali pomoću papirnatog novca, a kad je rat završio, prva briga onih koji su se kroz taj rat obogatili bila je da stečeni novac stabiliziraju i da se zaštite od pritisaka, prije svega, radnika kao i od svih ostalih koji bi mogli tražiti da sudjeluju u porastu društvenog proizvoda.

 
* Pa to me podsjeća i na Hrvatsku nakon Domovinskog rata 1990-ih?

 
- Da. I kod nas je trebalo stabilizirati prihode od vlasništva.

 
* Tko je vodio tu politiku?
 
- MMF. A naši su bili samo izvršitelji. Program stabilizacije iz 1993. je išao upravo na to. Usred rata, rat je još trajao. Dana 3. listopada 1993. potpisan je Program stabilizacije, između MMF-a i hrvatske Vlade.

Pregovore je vodio Škegro, kao ministar financija. A predsjednik Vlade bio je Nikica Valentić.

 
* Jesu li naši političari i ekonomisti bili svjesni svega toga?

 
- To je trebalo značiti smirivanje stvari i biti osnova za reformu. Ali nije dovedeno do punog opsega reforme, nego je završilo kao antiinflacijski program.

Bit stvari, međutim, bio je u tome da se vrijednosni odnosi stabiliziraju, a da se ponajprije osiguraju vjerovnici. Jer MMF je, prije svega, vjerovnička udruga, koja brani interese u prvome redu vjerovnika.

Ono što se pritom nije smjelo dogoditi, to je da tečaj domaće valute bude precijenjen. To jest, da hrvatska roba, zbog takvog precijenjenog tečaja, bude skuplja. I da onda hrvatski proizvodi ne mogu biti konkurentni na svjetskom tražištu.

Mi smo na taj način dobili jeftinu vanjsku robu. Nismo mogli izvoziti, ali smo puno toga uvozili. A tu razliku koju nismo mogli pokriti izvozom, ili deviznim prihodima od izvoza, mogli smo nadoknaditi samo zaduživanjem kod stranih banaka.

Time smo, zapravo, izgubili mogućnost samostalne monetarne politike. A preko toga smo izgubili i bitku za produktivnost i bitku za strane investicije. Nikome se nije isplatilo proizvoditi u Hrvatskoj, jer je u Hrvatskoj to postalo preskupo. I time smo blokirali naš vlastiti razvoj.

 
* Jeste li na bilo koji način, kao jedan od vodećih hrvatskih ekonomista, reagirali protiv takvog trenda, još dok je bilo vrijeme?

 
- Kad je 1993. potpisan Ugovor o stabilizaciji, javno sam rekao da on smije biti na snazi samo 10 mjeseci. Jer da će nas pokopati ako se produži.

I nakon 6 mjeseci od potpisivanja Ugovora, išao sam kod premijera Valentića, da mu kažem da treba što brže bježati iz njega, jer da je taj Ugovor izvršio svoju zadaću, time što je zaustavio inflaciju.

Ali - ništa. Odgovor premijera i hrvatske Vlade je glasio da ćemo se mi, zahvaljujući tom Ugovoru, brže razvijati, da ćemo jeftinije dolaziti do strane robe i da će blagostanje u zemlji porasti. A da će usto doći i strane investicije.

 
* Što mislite, jesu li naši ministri s premijerom Milanovićem na čelu u ovoj najnovijoj konstelaciji odnosa između Zagreba i Bruxellesa, zapravo, tek niži menadžeri za rezanje troškova, kako, malo podrugljivo, kažu neki ekonomski analitičari?

 
- Ja sam još prije 10 godina rekao što su oni: to su trgovački pomoćnici stranih trgovaca. To sam rekao za naše poduzetnike koji se uglavnom bave uvozom, ali i za političare koji štite njihove interese.

Razvojna politika u Hrvatskoj se ne mijenja, već godinama pa i desetljećima. Jer je diktirana izvana. Mijenjaju se samo političke stranke. A u nekim krugovima kod nas ovakvo stanje ima vrlo jaku podršku.

 
* Tko ga tot podupire?
 
- Oni koji su se zadužili i koji duguju puno novca. Ali i sama država, koja je dužna otplaćivati svoje dugove u stranoj valuti.

S takvim negativnim naslijeđem mi smo ušli u svjetsku krizu, u kojoj se sve to zamrsilo do kraja. I sada smo prisiljeni da smjerno ispunjavamo zadatke koje nam zadaju naši vjerovnici izvana. To su međunarodne financijske institucije koje nam ne dopuštaju da prijeđemo na kejnzijanski sustav emisije novca.

 
* Koje su to institucije, da budemo sasvim precizni?

 
- Strane banke, MMF, europske banke koje su pod utjecajem Njemačke, strane banke koje djeluju na našem teritoriju... Sve je to povezano u jedan jedinstveni snop.

Nema u Hrvatskoj nikoga da to rasplete i da uspostavi neke druge odnose.

 
* Ako Hrvatska mora pomno slijediti sve upute Europske komisije o vođenju državnih financija, ne bi li bilo ispravnije reći da se hrvatski proračun donosi u Bruxellesu?

 
- On se i donosi u Bruxellesu. Osnovni se parametri određuju u Bruxellesu, a mi to odrađujemo.

Buxelles diktira nama proračun, ali naše dugove ne određuje Bruxelles, nego njih određuju naši odnosi sa stranim bankama, kao i s MMF-om.

Bruxelles želi nas kontrolirati zbog toga da ne unosimo nered u funkcioniranje tog sustava. Ali naši dužnosnici zapravo i ne traže neku veću slobodu unutar svega toga. Morali bi, primjerice, tražiti pravo na veći državni deficit, ali ga ne traže. Oni automatski prihvaćaju sve što im se diktira.

A mi u ovome trenutku još uvijek imamo jedan širi prostor djelovanja, jer nismo u Europskoj monetarnoj zajednici. Nismo članovi eurozone. Ali vidite - Hrvatska narodna banka i guverner Vujčić žele i zagovaraju da se i to dogodi, pa stalno govore da moramo uvesti euro. Umjesto da se istrgnemo iz omče, mi tu omču samo stežemo.

Svako naše uklapanje u Europsku monetarnu zajednicu bit će zapravo sve veći teret. Jer mi ništa ne radimo da ojačamo, ni ekonomski samo slabimo.

 
* Kako, u biti, funkcionira taj daleki, nama nepronični svijet visoke europske administracije koji odlučuje o našoj sudbini? Kome to Milanović i Linić šalju i donose “domaću zadaću” na pregled? Tko su ti naši financijski mentori? Tko su ljudi što tvore tu nevidljivu ruku Europske komisije koja će sve vrijeme, barem dok traje kriza, upravljati koncima na kojima vise naši ministri i premijer?


 
- Ni sam ne znam tko je s kim u kakvoj vezi. Nitko o tome javno ne govori. Svakako, to je velika birokracija. Ti funkcioneri iz Bruxellesa dođu k nama, i mi samo dobijemo zadatke za ovaj ili onaj program. Europska komisija je postala centralna vlada unutar EU, posebno na području eurozone.

Ispričat ću vam jednu anegdotu. Bio sam 1998. na kongresu Europskog pokreta u Haagu. Slavila se 50. obljetnica Europskog pokreta. I onda Giscard d'Estaing kaže pred punom dvoranom: "Prihvaćanjem eura Europa postaje federalna država. Mnogi to ne razumiju, u Europi, ali i bolje je da ne razumiju, jer da razumiju, onda bi tome pružali puno veći otpor!"

Po mom mišljenju, u EU se ne bi smjele podjednako tretirati i bogate i siromašne države, i vjerovničke i dužničke države. Ne može ovakvu raznolikost i šarolikost ujediniti neka zajednička vlada.

Mi bismo, u Hrvatskoj, morali imati jednu hrabru ekipu koja bi se mogla boriti kako treba. Pa da pokaže što je naš interes, a ne samo da preuzima cedulje s direktivama što moramo raditi.

 
* Ima li hrvatski premijer Milanović dovoljno hrabrosti za to?

 
- Nemam u njega povjerenja. Ali ni alternative za nj nisu ništa bolje. Naša je politika konsolidirana, teško je reći tko bi bio bolji, a tko lošiji.

Treba imati i hrabrosti i mašte da se osmisli nešto što bi moglo biti različito od drugoga, a opet prihvatljivo drugome, a da i nama odgovara.

 
* Premijer Milanović kaže da Hrvatska nije i neće biti kao Grčka. Možemo li biti tako sigurni da nam se neće dogoditi isto što i Grcima, državni bankrot?

 
- Ne možemo to isključiti. Dapače, logika koja diktira sadašnju dinamiku ide u istom pravcu u kojem je završila i Grčka.

Mi idemo u depresiju. U još kritičniji moment, a to je deflacijska situacija. Deflacija vuče sve prema dolje. Ona je duša depresije.

Mi više nemamo ni vlastitog ni tuđeg novca. Novac nestaje. Zašto? Jednostavno ga upija ta loša podloga na kojoj to sve stoji. Jer, sada se novac isplati držati na mjestu, kritično ga je investirati, a sve teže je i dobiti kredit. Novci se vraćaju u financijske institucije, i ta se financijska masa sve više zgušnjava, ona postaje sve koncentriranija.

Kriz razvaljuje poduzeća i ekonomski život. To se ne može zaustaviti dekretom.

Potrebna je koordinacija svih faktora u državi. Bez države nema izlaska iz krize, ali samo takve države koja ima samostalnost i sposobnost da osmisli svoju vlastitu situaciju.

 
* Jeste li u tom pogledu optimist ili pesimist?
 
- Iskreno rečeno, sve sam malodušniji. Ne vidim ni ljude ni načina na koji se to može riješiti, osim jedne radikalne promjene i ideologije i strategije, jedne pametne strategije razvoja koja bi sakupila i uskladila sve elemente.

 
* U nas se svako malo čuje mišljenje da bi najbolje bilo kada bi Hrvatska umjesto političke Vlade dobila tzv. Vladu stručnjaka, tehnokratski kabinet s nekim uglednim ekonomistom ili poduzetnikom na čelu koji bi zemlju proveo kroz ovu bolnu tranziciju i izveo je iz krize. Može li i Hrvatska, kao što se to dogodilo u Italiji i Grčkoj, očekivati da će joj u određenom času Bruxelles “postaviti” tehnokratsku Vladu?  

 
- To bi moglo biti rješenje. Čak i iz MMF-a dolaze takve ideje. Ako može u Italiji, moglo bi i kod nas. Ali ne znam tko bi tu mogao doći. Jer u Hrvatskoj većina prihvaća ovo sadašnje stanje na pasivan način.

U svijetu, inače, sve više jača kejnzijanski pravac u ekonomiji. U Cambridgeu je, primjerice, osnovan The Institute for New Economic Thinking. Nešto slično imate i u New Yorku. A i u Hrvatskoj ima ljudi, stručnjaka, koji razmišljaju na kejnzijanski način.

 
* Tko su oni? Možete li ih imenovati?
 
- Bojim se da će se neki naljutiti. To su Stjepan Zdunić, Dubravko Radošević... Oni su kejnzijanski orijentirani, kritični su prema neoliberalnoj ekonomiji. I Ljubo Jurčić je blizu toga...

 
* Ali ako bi Bruxelles Hrvatskoj nametnuo tehnokratsku vladu, bi li ona bila kejnzijanski ili neoliberalno orijentirana?

- To je pravo pitanje. Nisam siguran da je Bruxelles zreo za suštinsku promjenu. Ali kritika postojećeg stanja sve je jača.

Orijentacija na štednju uništava proizvodnju i dodatno uvlači u krizu. Ali ne može se štednjom izaći iz ove situacije. To se može upravo suprotno - da se nađe načina da se ljude koji su željni rada, koji su sposobni za rad, upregne u posao.

Ali mi ljude obeshrabrujemo da uđu u bilo kakav posao. Štednja ubija volju. Moraš, međutim, otvoriti prostor ljudima da iskoriste svoju dobru volju i sposobnosti.

Naša država, naprotiv, samo kažnjava ljude, a time ne pomaže ništa.

Nama nije potrebna štrednja nego potrošnja. Razvoj nije u tome da se nešto umrtvi, nego da se život pokrene.

Pojedinac koji se ekstremno obogatio u svojoj sklonosti sakupljanja bogatstva, sva ta dobra koja posjeduje isključuje iz njihove upotrebe, iz njihove prave funkcije. Ne može čovjek odjednom nositi 10 odijela, odjednom stanovati u 10 vila i odjednom se voziti u 10 automobila. Treba nametnuti, u biti, moralnu raspravu: čemo bogatstvo služi ako ono ne služi zadovoljavanju potreba?

 
* Investicije – to je riječ koju ova Vlada, kao i prethodna, ponavlja kao čaroliju već dvije godine: Moramo privući investicije! No vidimo da već nekoliko godina od stranih investicija nema ništa. Nije li krajnje vrijeme da se ta iluzija o spasonosnim ulaganjima stranaca skine s dnevnog reda? Ali, opet, što je alternativa? Državne investicije? Neka vrsta new deala? Javni radovi?

 
- Situacija je u ovome trenutku takva da nikako ne možemo pokrenuti velike privatne investicije. Zato jer postoji veliki rizik za bilo kakva ulaganja, a dobitak je tako nizak da je ljudima, kapitalistima bolje da sačuvaju novac i da njemu raste vrijednost - nego da taj isti novac upute na put hazarda i gubitka.

 
* Ti strani investitori, dakle, kuže da u Hrvatskoj ne mogu ništa zaraditi?

 
- Da. To je meni rekao direktor velike njemačke tvrtke "Siemens", iz Münchena. Ovako kaže: "Mi nemamo ništa protiv Hrvatske, mi imamo dobrih iskustava s hrvatskim radnicima i s hrvatskim poduzećima, osobito s 'Končarom'. Ali, gospodo, skupi ste! Mi ne možemo proizvoditi u Hrvatskoj i onda prodavati po svijetu te proizvode, jer je to po vašim financijskim parametrima za nas preskupo. I mi smo otišli u Slovačku - jedan slovački radnik nije bolji od hrvatskoga, ali nas košta osjetno manje od hrvatskog radnika!"

 
* A što je to kod nas skupo?
 
- Sve. Kada stranac plati našeg radnika, recimo, 7000 kuna, to je za njega 1000 eura. A u Slovačkoj radnika plaća 300 eura.

To je zato jer mi cijenu naše kune, da bismo je održali na ovako visokoj razini, pumpamo s dugovima. A to sve ide na prazno, i dug se gomila.

 
* Mene to, moram priznati, podsjeća na situaciju u Jugoslaviji prije privredne reforme 1965.?

 
- Da, ali tada nije svatko mogao kupovati devize. A danas svaki stranac za 100 kuna dobije 13 eura. I to ide na široko.

Svatko tko kod nas hoće kupiti automobil, može ga kupiti za 16-16 tisuća eura. A to u našim kunama dođe 120.000 kuna. Ali po našoj produktivnoj snazi mi bismo taj auto trebali platiti barem 200.000 kuna! To bi bilo normalno, kada bismo s našim radom to kupovali..

Mi tu razliku ne zaradimo nego se samo zadužujemo. To je ta vražja igra koja se kod nas događa.

Mi smo automobile umjetno učinili jeftinim našem potrošaču. A oni su 30 do 50 posto vredniji nego što ih naš čovjek realno plaća, s našim kunama. I tako se zadužujemo.

Jednako tako, svaki naš poduzetnik koji uvozi, objektivno dobiva subvenciju od, recimo, 30 posto. Svakako ne manje od toga.

 
* Bruxelles traži od nas dodatno smanjenje javne potrošnje i javnog sektora uopće – da reduciramo troškove zdravstva, školstva, socijalne izdatke… Je li vrijeme da se oprostimo s kategorijama socijalne države i društva blagostanja? Nije li to nazadak nakon tolikog napretka koji je Europa postigla u pola stoljeća nakon rata?

 
- Ali to bi značilo ekonomsku smrt Europe. Svjetski kapital uistinu od nas traži desocijalizaciju, ali mi se bez socijalizacije teško možemo održati.

Globalizacija danas pokazuje svoju negativnu stranu. Ona djeluje destruktivno na civilizaciju, na civilizirane narode koji postaju podređeni čak i onim najzaostalijim narodima u Aziji - samo zato što je tamo cijena rada i nekoliko puta niža od cijene rada u europskim civiliziranim zemljama. Na određen način, mi se sada izjednačavamo s tamo nekim azijatskim zemljama i narodima. I još neki na to kažu: "A zašto ne?"

Mi ćemo tako propasti. Mi moramo imati zajednički stav, savez na europskoj i nacionalnoj razini - da branimo svoj identitet i tražimo načine kako da opstanemo u tom svijetu. A ne da se predamo i kažemo da tako mora biti.

 
* Zalažete se, znači, za jedan novi društveni ugovor?

 
- Tako je. Da se normalan, običan svijet ne prepusti dokraja pritiscima i zahtjevima globalnog kapitala. Jer globalni kapital nema obzira. Što njega briga za kulturne vrijednosti u tamo nekoj Hrvatskoj!

 
* A tko bi taj ugovor trebao sklopiti i potpisati?

 
- On treba funkcionirati na nacionalnoj razini. Tamo gdje ljudi imaju razumijevanja jedni za druge, i gdje imaju osjećaj solidarnosti. To može biti samo unutar države, ili, možda, saveza država - ali svakako unutar jednoga naroda.

 
* Konkretno u Hrvatskoj - tko bi bile potpisnice tog ugovora?

 
- Taj bi društveni ugovor trebao biti sklopljen između naših domaćih vladajućih slojeva i onih ljudi koji rade, koji zarađuju.

Ne možemo medicinu prepustiti jednome broju medicinskih poduzetnika, koji će uvesti onakav sustav zdravstva kakav samo njima odgovara. Moramo teži k tome da imamo jedan socijalno koncipirani sustav zdravstva.

U Francuskoj postoji grupa ekonomista koji zagovaraju tzv. kognitivni kapitalizam. To je već na vrlo ozbiljnom tragu kejnzijanstva.

Država mora braniti određene segmente našeg života koji su sada pod pritiskom stranog kapitala. Mi to ne smijemo staviti pod diktat neke financijske grupe u svijetu. Jer je to dio našeg života, ali i dio našeg dohotka. Mi od toga živimo.

 
* Tu ste, vidim, ipak donekle optimist?
 
- Optimist sam u tom smislu da imam nade da će se svijet izdiferencirati i da se neće dopustiti da globalizacija načini jednu zajedničku pustinju od ovoga svijeta. Ali u tome treba prednjačiti Europa. Ona ima što braniti.

 
* Ali vidimo da to ona ne čini...
 
- Zato što smo upali u euforiju kapitalizma. I uvjerenja da će nas spasiti neka grupa ljudi koji su zgrnuli velika bogatstva i koji, recimo, svako malo razvijaju tehnologiju. Svijet se, međutim, ne može mjeriti samo po dostignućima moderne tehnologije.

Od čega mi u Hrvatskoj najviše živimo? Od turizma. I mi zato ta svoja prirodna bogatstva moramo što bolje iskoristiti, a ne ih budzašto prodavati ili čak poklanjati.

Država ne može tek tako nekome davati Srđ i upropaštavati Dubrovnik, zbog nekakvih 50 stranaca koji će tamo igrati golf.

Naša velika šansa je i poljoprivreda, koja je danas zapuštena i uništena.

 
* U najnovije vrijeme čak i konzervativne ustanove kao što je MMF (ideološki stožer neoliberalne ekonomije) u svojim se stručnim istraživačkim studijama sve više bave pitanjem ekonomske nejednakosti i upozoravaju da politika rigorozne štednje i proračunske konsolidacije, kakvu vodi EU, prouzročuje opasno društveno raslojavanje, osiromašivanje, povećanje nezaposlenosti – ukratko: produbljuje krizu. MMF-ovi istraživači iznose mišljenje da proračunska štednja ne bi više smjela ići na teret zaposlenih, nego bi većim porezima valjalo opteretiti banke i one najimućnije pojedince. No ta vijest, očito, još nije stigla do naše Vlade…

 
- Naša Vlada zaostaje, ne vidi te najave. Naši su političari i dužnosnici nekoliko godina unatrag.

U Europi se po tom pitanju nešto ipak mijenja nabolje, iako ta promjena svijesti vrlo sporo ide. Gordon Brown, bivši predsjednik britanske Vlade i jedan od najboljih ekonomista na svijetu, kejnzijanac po orijentaciji, smijenjen je s vlasti, mislim da je to bilo 2009., kada se suprotstavio vladajućoj liberalno-konzervativnoj doktrini. Nakon toga je, 2010., objavio knjigu "Beyond the Crash", i ona je u međuvremenu postala bestseller, o njoj se danas puno piše i govori. Ta je knjiga, dakle, ostavila traga.

U Europi na neki način popušta taj tvrdi, okorjeli stav da se država ne smije uplitati u krizu. A bez države se nijedna kriza ne može riješiti. Jer kriza nastaje u sferi novca, i zbog toga se kriza i mora riješiti u novcu, a monetarne reforme ne može biti bez države.

 
* Kakva je ekonomsko-socijalna budućnost Europske Unije i, osobito, Hrvatske u njoj? Idemo li prema amerikanizaciji i potpunom zatiranju socijalne države ili je moguće da se Europa vrati vrijednostima društvene solidarnosti koje je njegovala u doba najvećeg prosperiteta, u drugoj polovici 20. stoljeća?

 
- Pitanje je što podrazumijevate pod amerikanizacijom. Amerika nije potpuno asocijalna. U Americi danas postoje libertarijanci, a oni su vrlo jaka opozicija sadašnjoj vlasti. Amerika nije samo financijska vrhuška, u Americi ima dosta otpora (a bit će ga još i više).

A drugo, Amerikanci su homogenizirani bez obzira na svoje unutarnje razlike. Oni su u ovoj krizi bili jedini koji su masovno emitirali novac - čak 14 tisuća milijardi dolara. Sam po sebi, to je bio kejnzijanski pristup.
Add a comment...

Karamarkova revizija Franje Tuđmana  7. III 2014.

Zadnji javni istupi predsjednika Hrvatske demokratske zajednice Tomislava Karamarka uvelike su uzbunili hrvatsku političku javnost. Nažalost, kao i obično, mediji se puno više bave onime što je politički folklor, a ne bit stvari.

Osobno, s velikom sam znatiželjom došao na HDZ-u svečanu tribinu održanu u Društvu hrvatskih književnika na Trgu bana Josipa Jelačića u petak 28. veljače, u povodu obilježavanja vrlo značajnoga HDZ-ova jubileja - punih 25 godina od prvog inicijativnog skupa za osnivanje te stranke, na kojemu je, tada, 28. veljače 1989., glavnu riječ vodio HDZ-ov utemeljitelj i budući prvi predsjednik samostalne hrvatske države Franjo Tuđman.

O tom sam povijesnom skupu (kao i o brojnim drugim događanjima, vezanim za stvaranje višestranačke scene u Hrvatskoj, u razdoblju 1989.-1990.) pisao u svojoj knjizi "Banket u Hrvatskoj", pa me tim više zanimalo kako će ta proslava jubileja proteći.

Odmah da kažem - HDZ-ovo me slavlje nije odveć dojmilo. Nisam bio na onome skupu od prije 25 godina, ali sam ga, po svjedočenju mojih brojnih sugovornika, zamišljao, a onda i rekonstruirao u svojoj knjizi, kao nešto što bi danas, s ove sadašnje distancije od četvrt stoljeća, zasluživalo kudikamo veći respekt od ovoga što su ga HDZ-ovci sami sebi pružili i demonstrirali u salonu DHK-a, prošloga petka.

Da je Franjo Tuđman živ, u DHK-u bi toga petka grmjelo; ovako, puno je veselije, pretpostavljam, bilo u obližnjim kavanama na sjevernoj strani Jelačić placa nego na samome poprištu obilježavanja velikog i važnog jubileja.

Govorila su - u onome razmjerno stješnjenom prostoru, gdje ne stane više od stotinjak ljudi, ako i toliko - njih četvorica: Božidar Petrač u ime domaćina, DHK-a; a potom čelnici HDZ-a Milan Kovač, Vladimir Šeks i Tomislav Karamarko. Kovač i Šeks kao neposredni svjedoci onog događaja, od prije 25 godina, a Karamarko kao aktualni šef stranke, a po nekim predviđanjima i budući premijer.

Nijedan me se govor nije naročito dojmio, bilo je tu puno jeftine i isprazne patetike, ali još više, što me osobito neugodno iznenadilo, i neke čudne nezainteresiranosti da se taj, ipak, prvi javni skup HDZ-a u njegovoj povijesti obilježi i proslavi na način na koji on to nedvojbeno i zaslužuje, a ne ovako: rutinerski, površno, na brzaka, nedovoljno osmišljeno, i što je zapravo najporaznije - bez pravoga zanosa. Ali i to što se po tom pitanju moglo čuti bilo je nekako bačeno u drugi plan, dok su sve oči (i sudionika skupa i nekolicine okupljenih novinara) bile uprte u Tomislava Karamarka, uz silno, nesuspregnuto očekivanje što će on reći, ali ne o prošlosti HDZ-a nego o HDZ-ovoj sadašnjoj politici, za koju je on osobno, kao aktualni šef HDZ-a, najodgovorniji (ili jedino odgovoran).

I tu se, za vrijeme Karamarkova govora, dogodio onaj daleko najvažniji i najuzbudljiviji trenutak večeri. Ponavljam: čudi me kako to mediji nisu adekvatno zabilježili.

A Karamarko je učinio sljedeće: ogradio se od onih primitivnih dobacivanja u Omišu, na nedavnome HDZ-ovu skupu od prije desetak dana, rekao je da nije dobro čuo niti dobro razumio što su ti neki dobacivali sa strane, ali je zato potvrdio, i s tri debela flomastera podvukao, ono najbitnije rečeno u Omišu - tako da su te njegove riječi izgovorene tom (ne)prigodom u Dalmaciji sada ovdje, u srcu Zagreba, doživjele i svoju definitivnu potvrdu.

Karamarko je na vrlo direktan i izazovan način doveo u pitanje Tuđmanov koncept pomirbe, koji je stajao u samome središtu Tuđmanove ideologije i politike, kako u vrijeme osnivanja HDZ-a, tako i u razdoblju nakon pobjede na prvim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj u proljeće 1990., na što se onda nadovezao i rat u Hrvatskoj.

Karamarko je, otprilike, rekao (citiram ga slobodno, po sjećanju): Tuđmanov je koncept pomirbe bio uglavnom OK u ono vrijeme i za ondašnje prilike, kada se zahuktavao ratni stroj protiv Hrvatske i kada je cijela Hrvatska, da bi se što bolje obranila, trebala biti ujedinjena; no u svemu je tome bilo i Tuđmanove naivnosti - upravo tako: Karamarko je Tuđmana okarakterizirao naivnim - koju su zloupotrijebili oni koji se nikada nisu pomirili sa samostalnom hrvatskom državu, pa umjesto da se, kao takvi, na vrijeme maknu s političke scene, opstali su, upravo zahvaljujući Tuđmanovu programu pomirbe, na političkoj sceni, u javnome i političkom životu osamostaljene Hrvatske, da bi svoje u biti antidržavno i antidomoljubno djelovanje nastavili i danas, 25 godina poslije, kako u strukturama vlasti tako i u medijima, u raznim kulturnim ustanovama i drugdje.

Na ove Karamarkove riječi nitko u dvorani DHK nije reagirao, iako je Karamarko dao, u biti, jednu vrlo tešku i kontroverznu izjavu. Karakteriziranjem Franje Tuđmana naivnim čovjekom, a u kontekstu njegova programa svehrvatskoga pomirenja, ponudio je, na određen način, svojevrsnu reviziju izvornoga Tuđmanova učenja, kao i izvorne HDZ-ove politike. Jer, ako se Tuđmanu i HDZ-u oduzme koncepcija pomirbe, i to tako da se ona diskvalificira kao naivnost, pitanje je - što onda od Tuđmana i HDZ-a ostaje? Jer, i HDZ-ov trijumf na parlamentarnim izborima 1990., a isto tako i pobjeda Hrvatske u Domovinskom ratu, izvojevani su upravo i isključivo na platformi općehrvatskoga izmirenja.

Karamarkova revizija ili njegov pokušaj revizije izvornog programa Franje Tuđmana i HDZ-a (i to još u ovakvoj svečanoj prigodi, kada se obilježavao zaokruženi jubilej 25. obljetnice prve političke promocije upravo takvog programa na javnoj i političkoj sceni u ondašnjoj SR Hrvatskoj) ima, po mom mišljenju, daleko veću težinu od spominjanja tamo nekih jama ili čisto osobnih uvreda i dobacivanja na račun nekih ne-HDZ-ovih političara. I to je ono čime bi se ozbiljni analitičari trebali baviti.

Tu treba spomenuti nekoliko važnih stvari.

Prvo, ovo što je Karamarko rekao u DHK-u (o naivnosti Franje Tuđmana, a u vezi s njegovim programom pomirbe) nije njegov usamljen eksces; on to ponavlja već stanovito vrijeme. Dakle, to je, u njegovu slučaju, konstanta. I u Omišu je nešto slično izjavio; kako je novinski izvjestitelj s toga skupa pribilježio, kazao je: "Oni (neprijatelji hrvatske države - op. aut.) su, sada je to jasno, Tuđmanovu pomirbu prihvatili samo kao način preživljavanja, a mi smo bili naivni, pa smo im povjerovali da su zaista stali na našu stranu..."

Dakle, u razmaku od pet dana (ponedjeljak 24. veljače u Omišu - petak 28. veljače u Zagrebu), na dva udarna HDZ-ova jubilarna skupa, Karamarko je za Tuđmana i ondašnji (Tuđmanov, izvorni) HDZ izjavio da su bili naivni.

A drugo, ta teza o Tuđmanovoj naivnosti i nije toliko nova, ona je već duže vrijeme (iako pomalo poskrivečki) prisutna u našoj javnosti, a ponajprije na raznim internetskim portalima i forumima, gdje se, ako ne duže, ono svakako od ljeta 2013., vode pokatkad i burne rasprave na tu temu.

Koliko razumijem stvari, tezu o Tuđmanovoj naivnosti u vrijeme osnivanja HDZ-a i samostalne hrvatske države pokrenule su snage koje pripadaju onome što se obično naziva hrvatskom političkom desnicom (ma što to doista značilo). A tu tezu onda, koliko vidim, pobijaju oni koji pripadaju nekakvome hrvatskom političkom centru, a imaju - točnije rečeno: imali su, onda, u ono vrijeme - blizak ili relativno blizak, možda čak i izravan personalni kontakt s Tuđmanom, pa se zahvaljujući tome mogu smatrati pouzdanim svjedocima.

Navest ću dva možda najtipičnija primjera - svaki s po jedne od sukobljenih strana.

Prvi je primjer s portala HRsvijet.net, a autor mu je, meni nepoznati, Milan Vidić. Tekst je objavljen 11. rujna 2013., a u njemu se, uz ostalo, kaže: "Naivnost dr. Franje Tuđmana ujedno je i jedina pogreška (njegova, Tuđmanova - op. aut.) jer nije shvaćao da s komunističkom partijom nema dijaloga!..."

A drugi, suprotan, primjer imamo na portalu Dnevno.hr, a iz pera Vesne Škare-Ožbolt, koja je, 21. kolovoza 2013., direktno polemizirajući s takvim stavovima, napisala: "Je li dr. Tuđman bio idealista i naivan jer je vjerovao (...) kako će i oni koji su sudjelovali u oružanoj pobuni protiv vlastite države pa kasnije bili abolirani, jednog dana 'zavoljeti hrvatsku domovinu'? Tvrdim, i znam, da nije. Bio je samo realan i pragmatičan."

Ovo sve spominjem samo zbog toga da bih pokazao da rasprava o toj temi nije sasvim nova, da traje već nekoliko mjeseci, i da se Karamarko sada u nju osobno uključio, i to tako što se jasno svrstao na jednu stranu. Na stranu koju zastupa (stvarna ili takozvana) hrvatska politička desnica.

Ovdje svakako valja upozoriti na jedan vrlo kontroverzan, a do danas još neanaliziran i neproblematiziran aspekt cijele ove polemike. I koji nju gotovo a priori dovodi u pitanje.

Naivnost (bilo čija, pa u ovom slučaju i, navodno, Tuđmanova) jest karakterna osobina. To je li netko naivan ili nije tiče se njegove naravi, njegova karaktera. A Karamarko (i njegovi sumišljenici) tu i takvu karakternu osobinu (pripisanu Tuđmanu) dovode na razinu jednoga ideološko-političkog koncepta, u ovome konkretnom slučaju hrvatske pomirbe. Pa jedno miješaju s drugim.

Uvijek je neprimjereno miješati kruške i jabuke, a naročito je opasno nečiju narav izjednačavati - ili na bilo koji način uspoređivati - s njegovom ideološkom ili političkom orijentacijom ili pozicijom. I to je osnovni nedostatak ove Karamarkove "kritike" ili "revizije" Tuđmana.

A kada se maknemo i od tog spornog momenta, i posvetimo se isključivo pitanju je li Franjo Tuđman bio naivan - i ako jest, u kojoj mjeri - tada ćemo se suočiti s nizom detalja koje ovakav uopćeni i u političke svrhe instrumentalizirani pristup totalno previđa i ne uzima u obzir.

O tome sam ovih dana vrlo detaljno porazgovarao s nekolicinom vrlo istaknutih članova i nekadašnjih visokih dužnosnika HDZ-a (i hrvatske države). Napravio sam jednu malu tribinu na kojoj su bila postavljena dva ili tri temeljna pitanja: prvo, je li Tuđman, u vrijeme kad je stvarao HDZ, i u vrijeme stvaranja samostalne hrvatske države, pa i tijekom Domovinskog rata, bio naivan ili nije? I drugo, postoji li ikakva veza između njegove, stvarne ili tobožnje naivnosti, i njegova programa svehrvatskoga pomirenja?

I kao treće, možda i glavno pitanje: što Karamarko danas želi postići time kada Tuđmana proglašava naivnim?

Odmah moram reći: svi su me moji sugovornici zamolili da im u tekstu ne spomenem ime i prezime, osim jednoga - bivšeg premijera Nikice Valentića. Ovdje ujedno moram istaknuti da se ni Nikica Valentić (čak ni u primislima) ne slaže s tezom da je Tuđman bio naivan (u čemu je bio u potpunosti suglasan sa svim ostalim mojim sugovornicima), ali je tu Karamarkovu tvrdnju doveo u kontekst njegove i HDZ-ove aktualne predizborne kampanje i umanjio mu, u određenoj mjeri, težinu i značaj, okarakterizivši ga, jednostavno, kao Karamarkovu političku taktiku. Dakle, ne strategiju nego taktiku.

- Tuđman je bio sve samo ne naivan - rekao mi je Valentić tijekom našega jednosatnog razgovora u njegovu uredu u tvrtki Niva u Gradiščanskoj 34. - A ako je nešto bilo njegova jaka strana, onda je to ideja pomirbe, koja, doduše, nikada nije bila dokraja razrađena. I ako sada netko, u ovome slučaju Karamarko, ide protiv Tuđmanove pomirbe - onda to ne može biti drugačije shvaćeno nego kao - promjena političke paradigme. I onda je to nešto vrlo, vrlo teško i ozbiljno. Ali ja osobno vjerujem da Kamarko to izgovara isključivo u kontekstu predizborne kampanje. Ja poznajem Karamarka. Bio je šef zagrebačke policije dok sam ja bio premijer. Znam ga kao mladog, ambicioznog, korektnog i hrabrog čovjeka. On je sada procijenio da može privući jedan dio hrvatskih birača koji je desniji od HDZ-a, i to je razlog zašto to govori. Drugo je pitanje je li ta taktika dobra, ja mislim da nije i da bi bilo bolje da se Karamarko okrenuo centru, ali on je tako odlučio. I on to radi samo zbog toga da bi dobio izbore.

Valentić je pritom posebno naglasio:

- Ta će Karamarkova retorika s vremenom, posebice nakon izbora, otpasti. Ne vjerujem da je to strateška odrednica sadašnjeg HDZ-a i da će to ući u njegov program. To nije i svakako ne treba biti dio HDZ-ova programa. Usput rečeno, siguran sam da će HDZ na izborima pobijediti, dobit će 5 posto više glasova od SDP-a.

Valentić je pritom rekao da ovo govori kao običan član HDZ-a, koji danas u toj stranci nema nikakvu funkciju.

Nakon poduže serije razgovora što sam ih proteklog vikenda imao s pojedinim bivšim i sadašnjim dužnosnicima HDZ-a (btw., niti jedan od njih nije bio pozvan na svečanu HDZ-ovu tribinu 28. veljače!), a onda i nakon moje osobne "kritičke analize" svega onoga što sam od njih čuo - uz napomenu da je postojao vrlo visok stupanj kompatibilnosti između svih tih pojedinačnih iskaza - mislim da mogu dati jednu objektivnu sliku sadašnje političke pozicije Tomislava Karamarka i njegovih trenutačnih istupanja koja se lako mogu doživjeti kao ozbiljan pokušaj revizije Tuđmanove koncepcije pomirbe (pa, samim time, i kao novi pokušaj "detuđmaniziranja Tuđmana").

Najbolje je da ovu sintezu do koje sam došao iskažem postupno i razložno, po pojedinim točkama, kako bih bio jasniji i precizniji.

Prvo, Tuđman nije bio naivan. Najdalje dokle se može ići - to je da kažemo da je bio idealist (pa čak i možda veliki idealist). Ali između idealizma i naivnosti zjapi jedna velika provalija, i te se dvije pozicije (od kojih je ova druga, kako sam već rekao, karakterna osobina a ne idejno-politička orijentacija) nikako ne mogu međusobno izjednačavati.

- Tuđman je prije svega bio idealist - rekao mi je jedan moj sugovornik. - Imao je ideal u koji je strastveno vjerovao, taj temeljni ideal bila je samostalna i suverena hrvatska država, a onda je taj svoj idealizam nadograđivao realizmom i pragmatizmom. I tako je radio svoju povijesnu sintezu.

Na moje potpitanje je li, i u kojoj mjeri, Tuđman u isti mah bio i naivan, jedan moj sugovornik mi je kazao:

- Ne, nikako ne stoji teza da je bio naivan. On je u nemogućim okolnostima, tijekom rata, razgovarao sa svima, i s Miloševićem i s Kadijevićem i s Izetbegovićem itd., i u svim je tim situacijama pokazao na djelu da je bio sve samo ne naivan. Naivan čovjek iz onakve geopolitičke situacije u kojoj se tada nalazila Hrvatska nije mogao izaći kao pobjednik. A Tuđman je bio jedini stvarni pobjednik u procesu raspadanja Jugoslavije, i on je jedini ostvario svoj državnotvorni cilj.

U pokušaju da razgraničimo - ma koliko takva usporedba bila nezahvalna i u osnovi krivo postavljena - Tuđmanov veliki idealizam s njegovim navodnom naivnošću, došli smo, moji sugovornici i ja, do ovakvog odgovora:

- Bez ideala se ne mogu raditi velike stvari. A ako si ti naivan, tebe će preveslati svaka budala. A tko je Tuđmana preveslao? Nitko. Koliko je samo u pregovorima s Kadijevićem bilo blefa i igara - s naše, hrvatske strane - koje naivan čovjek ne može napraviti. Hrvatska, na kraju krajeva, tijekom rata nije bila uništena. Ako je i bilo pogrešaka, bilo ih je zbog idealizma, a ne zbog naivnosti.

Kao jedinu Tuđmanovu stratešku pogrešku, neki su moji sugovornici naveli pristajanje na Daytonski sporazum, a ta se Tuđmanova greška, kako kažu, temeljila na tome što on nije imao životno iskustvo s Muslimanima, tj. što nije dobro poznavao mentalitet Muslimana. Jedan od njih mi je rekao: "Opet je postupio idealistički. Mi smo, u Bosni i Hercegovini, trebali imati čisti entitet, kao što Srbi danas imaju Republiku Srpsku."

Nikica Valentić mi je otkrio neke zanimljive detalje iz svojih razgovorima s Franjom Tuđmanom, u kojima je bilo riječi i o pomirbi.

- S Tuđmanom sam razgovarao barem 50-ak puta u Nazorovoj i dvaput kod mene, na Jordanovcu. I bez ikakva kolebanja mogu reći: da nije bilo Franje Tuđmana, ne bi bilo ni hrvatske države. Tuđman mi je često govorio o pomirbi i pritom me uvjeravao da bez hrvatskih komunista ne bi bilo ni hrvatske države. Što se ustaša tiče, njih je donekle opravdavao onom svojom poznatom tezom da je NDH bila ostvarenje vjekovne težnje hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom, ali je na ustaše u totalu gledao negativno. U najmanju ruku, blago negativno. A u povjesničarskom smislu, za ustaše i ono što su oni u Drugom svjetskom ratu napravili govorio je da je to jedna od najcrnjih točaka u povijesti hrvatskoga naroda. Možda ni zato nije previše volio govoriti o toj temi...

Na moje pitanje što je Tuđman htio postići pomirbom, Valentić je odgovorio:

- Prije svega, htio je postići jednu zajedničku efikasnost za dobivanje rata. Jer taj se rat lako mogao izgubiti. A drugo, on je uistinu vjerovao da je taj povijesni sukob i podjela unutar hrvatskoga naroda jedna povijesna tragedija. Ostale su, međutim, neke nejasnoće oko samog sadržaja, ali i forme, pomirbe. Kako postići pomirbu djece i unuka očevi neki od kojih su radili za Udbu, a drugi u ratu bili ustaše? Tuđman je govorio da će vrijeme učiniti svoje, a da će, s druge strane, Domovinski rat pokazati da će se svi Hrvati zajednički boriti za svoju državu te da će to biti bitan i presudan faktor povezivanja.

Ispalo je, međutim, da vrijeme ipak nije do kraja (ili nije uopće) učinilo svoje. Podjele su i dalje jake i sveprisutne, što je, eto, ovih dana sadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko doveo do točke usijanja svojom tezom da je Tuđman potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih bio, u biti, naivan.

U nastavku teksta pokušat ću, u nekoliko točaka, objasniti (ponavljam, nakon razgovora s mojim sugovornicima iz redova HDZ-a) zašto to Karamarko radi i što stoji (ili bi trebalo stajati) u pozadini toga.

Riječ je, zapravo, o nekim, nazovimo ih tako, "slabim" točkama Tomislava Karamarka (u političkom smislu), kojih ima najmanje pet.

Prva se njegova slaba točka sastoji u tome da, u onome trenutku kad je postao predsjednik HDZ-a, on nije imao nikakvu suvislu ideju, program ili projekt. Tuđman je stvarao HDZ na bazi projekta (i to vrlo konzistentnog) što ga je imao u glavi i na papiru, dok je u slučaju Karamarka takvo što izostalo.

Drugo, Karamarko je kroz čitavo vrijeme postojanja HDZ-a - od onoga trenutka kad ga je Tuđman utemeljio (1989.) do trenutka kad je on sam izabran za predsjednika stranke (2012.) - živio izvan ozbiljnog stranačkog angažmana. On nikada nije radio u ozbiljnim stranačkim strukturama i na ozbiljnim stranačkim poslovima pa, u tom pogledu, organski zapravo niti ne pripada povijesti stranačkoga života HDZ-a.

Prvi mu je pravi stranački angažman taj što je, 2012., postao predsjednik HDZ-a. A dotad je, u proteklih (gotovo) 25 godina, svoj javni život živio faktički izvan stranke.

- Ogroman je problem - rekao mi je jedan moj sugovornik - što Karamarko nikada nije bio u prigodi da, radeći u strukturama stranke, razmišlja o tome što treba, a što ne treba napraviti. I taj se minus danas vrlo jasno očituje u njegovu vođenju HDZ-a.

Treći Karamarkov problem neposredno proizlazi iz drugog, a može se sažeti u rečenicu: Karamarko je mentalno ostao u devedesetima. On to razdoblje (od 1989./1990. pa sve do kraja 1990-ih) nije politički proživio, u smislu da bude na nekoj važnijoj političkoj funkciji, kakva je, npr., funkcija saborskoga zastupnika, gradonačelnika, ministra u vladi ili nečeg sličnog. U vrijeme kad su drugi obnašali takve važne i odgovorne funkcije, on je, zapravo, bio nečiji tajnik: šef kabineta predsjednika Vlade RH Josipa Manolića, šef kabineta predsjednika Hrvatskog sabora Stipe Mesića itd.

- On nikada nije imao pravi politički angažman - tvrdi jedan vrlo ugledan član i bivši visoki dužnosnik HDZ-a - Dok smo mi, osobito početkom 1990-ih, hodali naokolo, javno istupali i pritom, iskreno rečeno, lupetali svašta, on je bio skroz u pozadini, izvan javnog života. Mi smo se istutnjali na vrijeme, a on to nije učinio, jer za to jednostavno nije imao prilike.

Četvrto, neki HDZ-ovi članovi smatraju da se Karamarko previše oslanja na tzv. hercegovački kružok u toj stranci, a riječ je - kako mi je rekao jedan moj sugovornik - "o onim HDZ-ovcima koji nikada nisu racionalno mogli prihvatiti Tuđmanu politiku, utemeljenu na pomirbi, nego su Tuđmana ukapirali samo emotivno i, u biti, iako su u HDZ-u, žive neki svoj vlastiti film". Kako se u tom kružoku nalaze i neki moji dobri prijatelji, mogu i osobno ustvrditi da ovo zapažanje, kolokvijalno rečeno, "pije vodu".

I peto, Karamarko je po struci povjesničar (diplomirao je povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu), što možda i ne bi bio problem, kada bi bio vrstan povjesničar. Mnogi će, međutim, reći da je on vrlo prosječan ili čak ispodprosječan povjesničar (svakako neproduktivan, jer do danas nije objavio nijednu iole zapaženu povijesnu knjigu ili raspravu), a to baš nije najbolja ishodišna točka za nekoga tko se želi baviti visokom politikom.

Pravi, vrhunski povjesničari previše drže do svoje profesije a da bi je "prljali" dnevnom politikom. S druge strane, i za Tuđmana smo znali govorili da je, u biti, puno više političar nego povjesničar, ali kada bismo stavili na hrpu sve njegove knjige i rasprave što ih je tijekom svog života napisao i objavio, on bi se u usporedbi s Karamarkom doimao kao neupitan povjesničarski autoritet.

Većina mojih sugovornika, međutim, u nečemu Karamarku daje za pravo. Ovo što sad radi i kako istupa, kažu, njegov je odgovor na detuđmanizaciju, koja je u zadnjih 10-15 godina objektivno otišla predaleko. Kao nositelje detuđmanizacije vide HNS (na čelu s Vesnom Pusić,), SDP i pojedine (bivše) strukture u HDZ-u, na čelu kojih je bio Ivo Sanader.

- Detuđmanizacija je bila pogrešan pristup - rekao mi je jedan ugledan član HDZ-a. - Nije trebalo omalovažiti i do kraja podcijeniti Tuđmana i njegovu ulogu u stvaranju države, kao što su to neki činili. Tuđmanovo je vrijeme bilo časno vrijeme, kada se znalo što treba raditi, a ne kao što mi danas lutamo poput gusaka u magli.

Jedan moj sugovornik posebno je naglasio da je velika šteta što Tuđman nije poživio još barem desetak godina, pa da dovrši svoje državničko djelo. "Nakon Tuđmana je krenulo naopako", kaže, "i to je danas svakome jasno".

Sve u svemu, nisam naišao ni na jednoga člana ili dužnosnika HDZ-a koji misli svojom glavom, a da se slaže s Karamarkovom tezom da je Tuđman bio naivan kada je ustrojavao HDZ i hrvatsku državu na načelu pomirbe.

S druge strane, većina njih ističe da u hrvatskom društvu i danas postoje stanovite "mafijaške strukture" (upravo se tako izrazio jedan vrlo važan i angažiran aktualni član HDZ-a), koje svoje podrijetlo vuku iz prijašnjega sustava, a svoj vrlo snažan, a često i dominantan utjecaj na društvo i državu žele zadržati i u ovo današnje vrijeme.

Protiv njih, kažu, treba voditi borbu, ali ne ideološki i svakodnevnim ideološkim zaoštravanjima, nego jednom temeljitom demokratizacijom, širenjem pluralizma u društvu i jačanjem vladavine prava, pa, u zadnjoj istanciji, i određenim oblikom lustracije, ali takve lustracije koja će puno više biti okrenuta budućnosti, a puno manje, ili uopće ne, prošlosti. I bit koje se neće sastojati u diskreditiranjima konkretnih pojedinaca.

Kao pozitivan primjer zemalja (današnjih članica Europske unije) koje su znale rješiti to bolno pitanje spominju se Češka i Poljska. A kao negativan primjer, koji bi Hrvatska svakako trebala izbjeći - Rumunjska i Bugarska.
Add a comment...

Moj intervju beogradskom "Nedeljniku"  13. II 2014.

Malo je koji intervju Aleksandra Vučića u poslednje vreme izazvao toliko pažnje u srpskoj javnosti kao onaj koji je objavljen u - zagrebačkom Globusu. Za to je najviše zaslužan njegov autor Darko Hudelist, verovatno najpoznatiji hrvatski novinar i publicista i dugogodišnji prijatelj prvog potpredsednika Vlade Srbije.

Hudelist se od 2005. godine - kad je stigao u Beograd, gde će živeti narednih šest godina i pisati knjigu "Moj beogradski dnevnik: Susreti i razgovori s Dobricom Ćosićem" - kako sam kaže, družio s njim, i Vučić je bio jedini srpski političar koji je redovno hrvatskog novinara pozivao u svoju kuću.

Tako je Hudelist, sem "Hrvata koji najbolje poznaje Srbe", postao i čovek koji najbolje poznaje Vučića.

To poverenje videlo se i tokom poslednjeg Glavnog odbora Srpske napredne stranke - onog na kojem će biti donesena odluka o raspisivanju izbora za 16. mart - pa je Hudelist dobio dozvolu da, uz Vučića, prisustvuje svim sednicama zatvorenim za javnost i "kriznim štabovima".

Iskusni novinar tako je, pomalo paradoksalno s obzirom na to da je Hrvat, na neki način postao čuvar Vučićevih tajni i jedini koji zaista zna o čemu najmoćniji čovek u Srbiji razmišlja i kako vidi svoje saradnike i političke protivnike.

Na sva ta pitanja Darko Hudelist je, oštro, precizno i bez cenzure, odgovarao za Nedeljnik.

 

1. Je li Vas iznenadila odluka Aleksandra Vučića da raspiše izbore za 16. mart? Kakve rezultate očekujete, s obzirom na istraživanja javnog mnjenja koja Vučiću i njegovim naprednjacima daju gotovo polovičnu podršku?

- Kad smo bili sami u njegovoj kancelariji u Vladi Srbije, u junu 2013., rekao mi je da će odluku o izborima doneti za nekoliko dana. I da je još u velikoj dilemi. Znači, očekivao sam takvu odluku već i tada.

Lično sam mu sugerirao da izbore raspiše što pre kako bi kapitalizirao veliku popularnost i svoju i svoje stranke. A isto sam mu rekao i sada, u januaru, pre nego što je doneo definitivnu odluku.

Koliko sam razumeo stvari, za to nije dobio podršku Zapada, pa je morao da ide na varijantu br. 2: najpre rekonstrukcija Vlade, a izbori kada se završe neke bitne stvari - u martu 2014. To je bilo više-manje jasno još u jesen prošle godine.

Ja obično nisam dobar politički prognozer, znam se prevariti u predviđanjima, više mi ide od ruke kritička analiza i rekonstrukcija onoga što je bilo. Biću stoga iskren pa reći: nadam se i verujem da će Vučić postići odličan rezultat.

Za Srbiju (ali i za region) je u ovome trenutku to najbolje rešenje.
Imam za to i jedan dodatni razlog, a taj je da sam njegov trijumf najavio u svom nedavnom tekstu u Globusu. Proglasio sam Vučića za budućeg srpskog premijera - i sad ne mogu da idem protiv sebe i svoje sopstvene prognoze. Ako izgubi, gubimo obojica. 

2. "Martovske ide" su film o političkim smicalicama tokom jednih izbora u Americi. Martovske ide su i datum ubistva Julija Cezara opisan i kod Šekspira. Šta će doneti mart 2014. Srbiji i ko treba da se čuva "martovskih ida"? Posebno ako se zna ono nepisano srpsko političko pravilo da onaj ko raspiše izbore pre vremena te izbore uglavnom i - izgubi?

- Kad već govorimo o "martovskim idama" u Srbiji, ne možemo a da ne spomenemo i atentat na Đinđića... Ali da ne izazivamo vraga...

Shvatio sam vaše pitanje - može li Vučić na ovim izborima doživeti neočekivani, šokantan poraz (a poraz bi u neku ruku bila i njegova neubedljiva, tesna pobeda)? Prekjučer sam pregledavao neke srpske portale i naišao na nečiju izjavu (mislim, nekog iz DS-a) da će se ovi izbori obiti o glavu SNS-a. Lično ne bih voleo da se to dogodi.

Sada u januaru Vučić mi je dozvolio - na neki način mi je to i sam sugerirao - da nakon Skupštine SNS-a u Sava-centru prisustvujem i sednici Glavnog odbora stranke, koja je bila zatvorena za javnost. Doduše, bilo je na njoj osim mene još nekoliko novinara, ali mislim da o onome što se na njoj desilo niko nije napisao ni reči.

Što je na toj sednici na mene ostavilo najveći dojam? To da je Vučić članovima Glavnog odbora, svojoj stranačkoj eliti, rekao da moraju biti spremni i na poraz. I ako se to desi, da nikome ništa, da oni mogu nastaviti delovanje i u opoziciji. On je tu reč "poraz" jako naglasio, kao nešto što realno može da se desi.

Naravno, time je svoju stranačku vojsku pokušao prodrmati i dignuti je učmalosti. Ali ima tu još nešto.

SNS je stranka koja postaje sve masovnija, koja ima sve brojnije članstvo, i koliko je to za nju dobro, toliko je to i loše. I nekadašnji SKJ se razvodnio i omlitavio upravo onda kada je - tamo negde krajem 1970-ih ili početkom 1980-ih - imao najviše članova.

U SNS-u ima sve više onih koji su u toj stranci samo zato da bi došli do funkcija i da bi lično profitirali. O tome je bilo reči i na nedavnom skupu naprednjaka u Sava-centru. Pojedini članovi stranke optuživali su jedni druge da se ponašaju kao DS u svojim najbahatijim vremenima. Koliko sam razumeo, osobito je loša situacija, po tom pitanju, u Subotici i Šapcu.

A i sam sam u Sava-centru video neke stvari koje mi se nisu svidele.
Pokraj mene je sedeo neki lokalni SNS-ov budžovan (ne znam iz kojeg je bio mesta) koji je za vreme rasprave halapljivo jeo sendvič. Ne, dakle, u pauzi skupštine nego za vreme diskusije, na kojoj je jedna od tema bilo i to kako funkcioneri SNS-a ne bi trebalo da se ponašaju. To u svom životu nisam video - da neko jede sendvič usred sednice skupštine (koja, btw., uopšte nije dugo trajala). Eto, takav bi se profil funkcionara SNS-u realno mogao obiti o glavu. 

Vučić je, koliko vidim, svestan kakve ljude ima u stranci pa im je u jednome trenutku zapretio. Rekao je, otprilike: "Svako ko je, kao funkcioner SNS-a, kupio džip, ima odmah da leti napolje iz svoje kancelarije, mi takve kadrove ne trebamo!" Onda se onaj budžovan pokraj mene uzvrpoljio. Dobacio je svom kolegi koji je sedeo pored ili iza njega: "Jao, šta ću sada, pa i ja sam nedavno kupio džip!" 

Evo vidim da je problem koga će Vučić sada postaviti za gradonačenika Beograda, ako pobedi na izborima.

Ako to bude Zorana Mihajlović, ostat će bez jake ministarke i svoje jake glasnogovornice (a takvih kadrova baš i nema na bacanje).

Ako to bude Nebojša Stefanović, onda će za samo nekoliko meseci biti jasno da je Dragan Đilas zapravo bio kvalitetan gradonačelnik.

A ako to bude Siniša Mali, izgubit će svog prvog operativca za kontakte sa stranim investitorima. A Malija funkcija gradonačelnika uopšte i ne interesuje.

Meni je Mali rekao da bi on najradije da bude konzul Republike Srbije u Šangaju. Čak me zamolio (malo u šali, malo u zbilji) da tu njegovu želju prenesem Vučiću. Vučić je odgovorio da nema šanse jer da mu je jako potreban.

Na našem trećem izletu u Malo Crniće, u junu prošle godine, Vučić mi je u velikom poverenju rekao koga vidi kao svog ličnog naslednika u stranci.

Taj je čovek danas u vrhu (ili barem pri vrhu) SNS-a, ali mislim da Vučić nije do kraja zadovoljan njegovim napretkom. Na sednici Glavnog odbora SNS-a pre dve nedelje blago ga je kritikovao. Prigovorio mu je da previše zazire od javnosti.

3. Pošto je u Srbiji trenutno glavna izborna dilema ko će biti "novi PPV", poznajući Vučića šta mislite s kim bi najpre formirao buduću vladu: s Borisom Tadićem, Draganom Đilasom, Čedomirom Jovanovićem ili Mlađanom Dinkićem? Ili će opet s Ivicom Dačićem?

- Koliko ja poznajem Vučića, on najradije ne bi ni s kim od ovih koje ste nabrojali. On bi, ako je ikako moguće, da bude sam i sa svojim ljudima. 

Oko Dačića i Tadića možda bih mogao da kažem neke zanimljive stvari.
Kad sam u januaru bio u Beogradu, jedan od najbližih Vučićevih saradnika rekao mi je (dan ili dva pre Vučićeve definitivne odluke o izborima) da Rusi pritišću Vučića i uslovljavaju izbore Dačićevim opstankom u Vladi. Odlučio sam to proveriti kod samog Vučića, u intervjuu za Globus. Videli ste kako mi je odgovorio: mršavo, nevoljko. Ali nije demantovao tu priču oko Dačića, na implicitan način mi ju je potvrdio.

Ovih je dana došla do mene informacija da se i u Vladi Makedonije spekulira da je dogovor Vučić - Dačić već postignut. Neko je Makedoncima to dojavio (ili imaju dobar nos).

Ali ja jako dobro znam da Vučić ne voli Dačića i da ga najradije ne bi imao pokraj sebe. Taj mu čovek ide na nerve.

S druge strane, dan ili dva pre ovog mog najnovijeg intervjua s Vučićem, pročitao sam u Kuriru (a to je Vučiću blizak tabloid) članak u kojem se, onako usput, spominje da bi Boris Tadić mogao da bude ministar spoljnih poslova u budućoj Vladi. Upitao sam Vučića, za vreme intervjua (to nisam objavio u Globusu, jer nije sve stalo), da li je takvo što moguće.

Odgovorio je da to nije kombinacija o kojoj se sada razmišlja, ali da, s druge strane, takvo što teoretski ne može da se isključi. Drugim rečima, nije reagovao negativno (i time me, moram priznati, iznenadio).

Mislim da mi je nekada davno Vučić rekao nešto pohvalno o Čedi Jovanoviću. Ali evo jedne interesantne analogije: nakon atentata na Đinđića Jovanović je bio jedan od potpredsednika Vlade Srbije i s njim sam imao razgovor - negde u aprilu 2003. - ako se ne varam, u istoj ovoj kancelariji u kojoj sada sedi Vučić. Pa mi dođe da se upitam: a zašto da se čovek ne vrati u svoju staru kancelariju, sad kad se Vučić bude preselio u Dačićevu? Ali Jovanoviću će, verovatno, faliti rezultat za takvo što.

Vučić i Jovanović su po mnogo čemu slični, ali se u jednoj stvari bitno razlikuju: Čeda jako voli pare, a Vučića pare ne interesuju

4. Početak kampanje protekao je u snežnim nanosima u Bačkoj iz kojih je Vučić, kao superheroj, spasavao decu i nejač. To je izazvalo pravu buru, posebno na društvenim mrežama, ali i optužbe da on (ponovo) pokušava da utiče na medije i da uvodi neku novu cenzuru. Mislite li da je on pogrešio što je tako krenuo u kampanju i jesu li opravdana strahovanja od njega kao "Velikog Cenzora"?

- Mislim da je taj strah od Vučića preteran. Evo, toliko se pričalo o hapšenjima DS-ovaca, čak je i u mom prisustvu Vučić rekao, još 2008., da će svi korumpirani DS-ovci osim Tadića kad-tad biti pohapšeni - pa evo vidite ko je na kraju završio iza rešetaka.

Spominjali su se Dulić, Šutanovac, Đelić, Cvetković, ko sve ne... Na kraju se sve svelo na Miškovića.

Ovo sa spašavanjem u Bačkoj realno je bila greška, kao što je bila greška i da se onaj parodijski klip miče sa You Tubea. Ali Vučić je na svom Facebooku, koliko sam video, u odlučnom momentu prelomio i napisao da on nema ništa protiv toga da se to i dalje prikazuje. Priznao je pogrešku.

5. Prvi intervju nakon odluke da se pridruži novoosnovanoj Srpskoj naprednoj stranci i Tomislavu Nikoliću, Aleksandar Vučić dao je upravo Vama. Vi ste, na neki način, i prisustvovali stvaranju te stranke i tom njegovom "kopernikanskom obrtu". Jeste li već tada pomislili da bi ta stranka, nastala od radikala, mogla tako brzo da dođe na vlast?

- Ne da sam na to samo pomišljao nego sam se tome i otvoreno nadao, a kao novinar sam na tome ponešto i radio (ako nikako drugačije, tim velikim intervjuom s Vučićem u oktobru 2008., koji je imao veliki odjek i u Zagrebu).

Dugo sam živeo u Beogradu i Srbiji, od 2005. do 2011., upoznao mnogo ljudi i uverio se da je u Srbiji dogorelo do nokata. Najveći greh DS-a nije bio u tome što je ta stranka ili njezin vrh ogrezao u korupciji (i mnogi drugi su korumpirani) nego taj što se DS prema vani, uključujući i Hrvatsku i Evropu, predstavljao da je jedno, a ustvari je bio nešto sasvim drugo. Takva đavolja igra ne može da prođe nekažnjeno.

DS se prema vani predstavljao kao avangarda Srbije i srpske politike, već i zbog toga što je upravo on skinuo s vlasti Miloševića, a na kraju je ispalo da te ljude pre svega interesuje bogaćenje i lična korist. A da za ljude i narod brinu taman koliko je brinuo i sam Milošević.

Kad je u maju 2012. Nikolić pobedio Tadića, ja sam sam sebi u svom zagrebačkom stanu nazdravio. Bio sam verovatno jedini hrvatski novinar koji je proslavio Nikolićevu pobedu. Danas u Hrvatskoj više niko ne žali za Tadićem i DS-om.

6. Šta je, prema Vašim saznanjima, istina o tome da su Demokratska stranka i Boris Tadić pomogli ili ohrabrili stvaranje SNS-a, ili, kako se sada demokrate međusobno optužuju, "stvorili" SNS?

- Samu tu činjenicu nisam nikada preispitivao, ali su mi sada u januaru neki ljudi bliski vrhu SNS-a rekli da Vučić održava određenu komunikaciju s Tadićem i da ta komunikacija ide preko Tadićevog bivšeg šefa kabineta Mikija Rakića.

Paralelno s tim se provlači i teza da su stranci, doduše, rekli Vučiću "za" za izbore, ali da nikako ne bi hteli da Vučić bude jedini vladar. On bi u vladajućoj koaliciji - tako sam čuo - trebao da ima demokrate (ili možda nekog drugog) kao korektore. To bi mogao biti razlog povezivanja Tadićeve grupacije s Vučićem.

Čuo sam i da je onaj ne tako davni pokušaj Borisa Tadića da napravi udar u DS-u, protiv Đilasa, bio sinhronizovan s Vučićem. 

Lično, nemam neko previsoko mišljenje o Tadiću. Tadić je za mene razvodnjena verzija svog oca Ljubomira Tadića, a Ljubomir Tadić je bio razvodnjena verzija Dobrice Ćosića.

7. U tom istom intervjuu, rekao je da je Šešelj od njega tražio da uđe u otvoreni sukob s Tomislavom Nikolićem. Malo-malo pa se u ovdašnjim "dobro obaveštenim krugovima" pojave informacije o tinjajućem sukobu između Vučića i Nikolića, a i Vi ste svojevremeno jednom izneli sličnu opasku. Vidite li sada neku neslogu - ili razlog za nju - među njima dvojicom, nazire li se trenutak u kojem će, kako se to u Srbiji kaže, "pući tikva"?

- Pitao sam Vučića za to, sada u januaru, nakon službenog dela intervjua i doručka u Vladi, a pre fotografiranja. Kratko mi je rekao da su njegovi odnosi s Nikolićem sada OK, u prvome redu zato što je sam Nikolić uvideo da samo tako valja.

Mislim da je Nikolić prelomio i definitivno odabrao varijantu ne-sukoba s Vučićem te da se pomirio s time da bude čovek br. 2 u stranci i u Srbiji. 

A moguće je i da je Aleksandar malo prinudio Tomu. Tabloidi, vidim, svako malo otvaraju Nikoliću nešto. Na primer - Nikolićeva vila na Savi (ili tako nešto, zaboravio sam, a nisam se mnogo ni opterećivao).

Jedan moj izvor blizak vrhu SNS-a rekao mi je da su generatori nerazumevanja između Nikolića i Vučića bili pre svega neki Nikolićevi savetnici kojima nije po volji što centar moći u Srbiji više nije Predsedništvo Republike Srbije, kao što je to bilo u vreme Borisa Tadića.

Takođe sam čuo i za ovu (unutarstranačku) procenu: dok su njih dvojica u dobrim odnosima, SNS je sigurna u svoju dominaciju za idućih 7-8 godina.

8. U tekstu za Globus - koji je preneo i Nedeljnik - pisali ste da je Vučić bio jedini srpski političar s kojim ste se privatno družili tokom poslednjeg boravka u Beogradu. Kako je došlo do tolikog zbližavanja s čovekom koji je, u vreme kada ste prvi put došli na duže u Beograd, i dalje bio u Srpskoj radikalnoj stranci i lojalan Vojislavu Šešelju?

- Da vas ispravim: on je jedini srpski političar s kojim sam se privatno družio kroz celo vreme boravka u Srbiji, dakle od 2005. do 2011. I jedini kome sam privatno išao u kuću - uz, ali samo jedanput, Ružicu Đinđić.

Šta da kažem, volim autentične tipove, a u Vučiću sam doista od prve - ali više instinktivno - prepoznao pobunjenika i reformatora.

Na sličan način sam se 1989. zbližio i s Miroslavom Šolevićem, vođom Srba na Kosovu, u vreme Miloševića. Mnogi su mi na tome zamerali, a onda se ispostavilo da Šolević nije onakav demon kakvim se predstavljao. I da je zapravo bio opasan neprijatelj Miloševića.

Šolević je bio glavni protagonist moje prve knjige, "Kosovo - bitka bez iluzija". I danas sam s njim u kontaktu, u proleće 2012. mi se javio kad je bio u Zagrebu pa smo nekoliko sati proveli zajedno.

9. Kada je Vučić izjavio da očekuje pomoć Hrvata na putu Srbije u EU, kako ste to pročitali - kao njegov iskren stav ili kao udvaranje Hrvatima? Gledajući strateški i dugoročno ko bi za Hrvatsku bio najbolji izbor u Srbiji? SNS ili neko iz "demokratskog bloka"? 

- U Srbiji se uopšte ne zna koliko je Vučić popularan i cenjen u znatnom delu hrvatske političke i šire javnosti, pa čak i kod tzv. desničara (naravno ne svih). Nije da su Hrvati odjedanput počeli da vole Srbe, i to još kalibra Vučića, daleko od toga, ali on Hrvatima jednostavno imponira. (Tu, razume se, ne ubrajam ustašonostalgičare i njima slične.)

Postojanje ovakvog Vučića u Srbiji baca svetlo na jednu veliku manu i nedostatak hrvatske političke scene danas. Hrvatska nema ni približno ovakvog političara (i, verujem, budućeg državnika) kao što je on: hrabrog, energičnog, drčnog, beskompromisnog, frajera, fajtera, facu, vođu, vizionara, pokretača, pa neka je i težak i nepredvidiv po karakteru... Hrvatska je u velikoj krizi, i ekonomskoj i moralnoj i svakoj drugoj, i strašno joj fali neko poput Vučića.

Pred neki dan, bivši predsednik hrvatske Vlade Franjo Gregurić (sećate ga se, on je bio na čelu one tzv. "ratne Vlade", kad je 1991. bio rat u Hrvatskoj) ishvalio mi je moj zadnji intervju s Vučićem. Imponira mu Vučićev gard, a pozitivno je komentirao i njegovu izjavu da očekuje pomoć Hrvata na putu Srbije u EU. U Hrvatskoj se ta Vučićeva izjava doživljava kao iskreni stav a ne kao fol.

I Ivić Pašalić, nekadašnji prvi suradnik Franje Tuđmana i svojevrstan simbol hrvatske političke desnice, vrlo mi je pozitivno govorio o Vučiću (još nakon mog zagrebačkog intervjua s njim u aprilu 2013.) i ne smeta mu što je on u suštini i dalje "veliki Srbin". Inače, neki me važni Hrvati mole da ih upoznam i povežem s Vučićem.

Nikoga u Hrvatskoj ne smeta Vučićeva nekadašnja prošlost, Hrvati cene da je on danas to što jest.

Meni su, iskreno rečeno, smešni večiti prigovori dela kritičke javnosti u Srbiji na račun Vučićeve radikalske prošlosti. Šta je trebalo - da ostane isti i da se ne menja? Mi u Hrvatskoj, naprotiv, jako cenimo ako se neko od naših promeni nabolje, a pogotovo ako je ta promena tako snažna, ubedljiva i emotivno duboko proživljena.

Lično, nisam bio previše oduševljen kontaktima, pregovorima i dogovorima između dvojice predsednika Josipovića i Tadića. Josipoviću sam jednim delom to i rekao. Najviše me smetao njihov stav (makar i implicitan) da su nesporazumi između Srba i Hrvata u biti prevaziđeni, da je to što se između ta dva naroda desilo rešeno (ili da će sigurno biti rešeno), da ćemo zaboraviti ono što je bilo i da krećemo od nule.

To je bila greška. Nema zaboravljanja i nema kretanja od nule. To vam govorim i kao istraživač naše savremene istorije, a posebno hrvatsko-srpskih odnosa i sukoba.

Sukob između Srba i Hrvata u biti ostaje, on je na neki način večan, on ne treba da se zaboravlja. Danas-sutra opet može da se desi jedan veliki "pičvajz" po tom pitanju i na njega moramo biti mentalno i psihički spremni.

Vučić u svojim kontaktima s Hrvatima (mislim pre svega na njegov poset Zagrebu u aprilu 2013.) ne ostavlja taj dojam, da nešto treba da se zaboravi. Nego - istorija i emocije na stranu, mislimo jedni o drugima ono što smo i ranije mislili, u suštini smo suparnici (ako već ne protivnici i neprijatelji) - ali to nije razlog da kao komšije ne sarađujemo i da se ne pomažemo tamo gde su nam interesi zajednički.

To mi deluje mnogo poštenije i iskrenije od stava da krećemo od nule i da postajemo prijatelji. To uviđaju i sami Hrvati i zato Vučić kod njih ima plus.

Nakon poseta Zagrebu, u aprilu 2013., upitao sam Vučića s kojim je hrvatskim političarem ostvario najprisniji kontakt. A bio je s Josipovićem, Milanovićem, Mimicom, Vesnom Pusić i ministrom odbrane Antom Kotromanovićem.

Odgovorio mi je kao iz puške - s Kotromanovićem. Dakle, sa svojim najvećim (od tih petero) političkim, pa i ratnim protivnikom. Kotromanović je, podsećam vas, bio jedan od glavnih ljudi u vojnoj akciji "Oluja" 1995.; bio je bliski saradnik generala Ante Gotovine.

10. Jednom prilikom Aleksandar Vučić je za Milana Beka, u Vašem prisustvu, rekao da je "opasan". Beko je, opet, u ispovesti našem listu pre samo mesec dana, kazao da on nije "opasan po Vučića", ali da bi Vučić "mogao biti po njega". Ko Vama izgleda "opasnije" i mislite li da će Beko doživeti sudbinu Miroslava Miškovića?

- Sve sam bliže uverenju da niko drugi, a ne samo Beko, neće doživeti sudbinu Miroslava Miškovića, odnosno da je on prvi i poslednji. Ali možda se i varam.

Ali da rastumačim šta mi je Vučić zapravo rekao o Beku. Kad je Beko napustio Vučićev stan (u "crvenkapi" na Novom Beogradu) i kad smo nas dvojica ostali sami (mislim da je te večeri bio TV-prenos fudbalske utakmice SCG - Obala Slonovače), Vučić me upitao da šta ja mislim o Beku, tj. kakav je utisak Beko na mene ostavio.

Nisam mu na to pitanje dao određen odgovor, a onda je on na to rekao da je "opasan". Ta reč, "opasan", može da se protumači ovako i onako. Ne mora nužno da to bude stav o čoveku kao kriminalcu.

11. Mnogi misle da ste najbolji hroničar srpskih prilika i "Hrvat koji najbolje poznaje Srbe". Kako vam se čini današnja Srbija, zemlja od velikih arapskih ulaganja, preko "ruskog prijateljstva" do "poštovanja Zapada i puta ka EU"? A kako Srbi, koje Vaš prijatelj Aleksandar Vučić "želi da menja", kao što je rekao u intervjuu Nedeljniku?

- Ovo je jako općenito postavljeno pitanje. Na njega ne može da se odgovori jednim odgovorom nego čitavom knjigom, a nju ću sigurno jednom napisati.

Ne znam zašto, ali mi je baš sada, u ovome momentu, pala na pamet misao (ne znam tačno ko ju je izrekao, možda Dobrica Ćosić?), da će do kraja 21. veka i Srbi i Hrvati kao narodi izumreti.

12. Jeste li razgovarali u poslednje vreme sa Dobricom Ćosićem? Ako jeste, šta Vam je rekao o situaciji u Srbiji? Da li Srbija ide dobrim putem i koje je njegovo mišljenje o novoj vlasti?

- Na Dobricu Ćosića se malo ljutim jer je zbog jedne glupe stvari stopirao moj već dogovoreni feljton (s odabranim delovima iz "Mog beogradskog dnevnika") u Politici. To mi je potvrdila Sonja Biserko.

Ali samo se malo ljutim, ne mnogo, zapravo sam na to i zaboravio. Nakon tog njegova gesta u Politici, mislim da smo nas dvojica sada 1:1.

Za vreme naših intenzivnih druženja, Dobrica nije imao neko pohvalno mišljenje o naprednjacima. Naprednjaci su ipak proistekli iz radikala, a on radikale ne voli po definiciji. Ni radikale (uključujući i one stare, iz Kraljevine Srbije) ni četnike. Zapravo, on njih ne može smisliti.

Delovao mi je da je najbliži s jedne strane Tadiću (ali, mislim, više zbog oca Ljubomira Tadića) a s druge, donekle, SPS-u.

Na nekim tamo izborima 2008. ili koje već godine (opisao sam to u "Mom beogradskom dnevniku"), Dobrica je bio na strani Tadića i DS-a, čak je trebao da se pojavi na bini na Trgu Republike, dok se njegov prijatelj Mihailo Marković svrstao na stranu radikala i Tome Nikolića. Uveren sam, međutim, da profesor Marković, da je danas živ, ne bi podržavao Vučića i njegovu današnju politiku.

13. Vaš intervju sa Vukom Draškovićem u magazinu Start izazvao je buru u bivšoj Jugoslaviji. Kako ste gledali na evoluciju i političku priču Vuka Draškovića koji je od osobe kojom su plašili jugoslovenske radnike i samoupravljače stigao do jednog tvrdog mirotvorca u devedesetim? A kako Vam se čini danas, da li kao čovek koji je prokockao šansu i podršku koju je imao u narodu?

- Vučić je mnogo ozbiljnija verzija Vuka Draškovića (i s mnogo većim reperkusijama za Srbiju). Osim toga, on je svoje odluke donosio (i donosi ih) sam, a ne njegova supruga.

Drugo, Drašković mnogo drži i do materijalnih stvari - njegova Danica još više - a Vučića novac, kao što sam već rekao, ne interesuje.

14. Radili ste knjigu o Tuđmanu, maratonski ste pričali sa Dobricom Ćosićem, drugovali s Vučićem... Očigledno da ste imali poverenje svih njih, no da li ste ih makar jednom iznervirali pa su vam pokazali vrata i prekinuli razgovor?

- Samo jednom Ćosić - što sam detaljno opisao u "Mom beogradskom dnevniku". Jedne sam ga večeri (mislim u martu 2007.) malo previše maltretirao o Memorandumu SANU i o njegovoj ulozi ili ne-ulozi po tom pitanju, na što je on seo za stol, izmerio krvni pritisak i konstatirao - da mu je krvni pritisak naglo skočio.

Shvatio sam poruku i otišao (tada je još stanovao u svojoj vili na Dedinju). Ali sam mu se vratio već za nekoliko dana (ili nedelja).
Add a comment...

Hrvati Bosni ne vjeruju  21. II 2014.

Kad sam se u nedjelju navečer vraćao u Zagreb, nakon trodnevnog boravka u Bosni i Hercegovini, polako sam sabirao dojmove i pokušavao pronaći nekakav zajednički nazivnik iz svega onoga što sam tamo čuo i vidio. A razgovarao sam s jako puno ljudi, iz najrazličitijih slojeva i kategorija hrvatskoga naroda u BiH.

Gledam u svom notesu tko su sve bili moji sugovornici: gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić, predsjedatelj Vijeća ministara države Bosne i Hercegovine (tj. predsjednik bosanskohercegovačke Vlade) Vjekoslav Bevanda, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, prvi zamjenik Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH (ujedno i predsjednik političke stranke koja se zove HDZ 1990.) Božo Ljubić, rektorica Sveučilišta u Mostaru dr. Ljerka Ostojić, gvardijan Franjevačkog samostana i izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Mostaru dr. fra Iko Skoko, dugogodišnji glavni urednik bosanskohercegovačkog izdanja Večernjeg lista Jozo Pavković, jedan od najuspješnijih hrvatskih poduzetnika u BiH Ivan Knezović, visoki HDZ-ov dužnosnik u Županiji Središnjoj Bosni (tj. Srednjobosanskom kantonu) Nikola Lovrinović, župnik župe sv. Josipa u selu Rankovići kraj Novog Travnika don Jure Gavranić...

Svi su vrlo zabrinuti zbog svega ovoga što se proteklih dana u Tuzli, Sarajevu i, osobito, u Mostaru dogodilo, a pritom se otvoreno boje i još lošijeg razvoja događaja. Lošeg osobito za položaj Hrvata u BiH.

Lako za kišu koja je toga petka 14. veljače lila kao iz kabla, ali Mostar me toga dana dočekao puno depresivnije nego što sam se nadao.

Sjećam se, primjerice, lipnja 2002. kada sam u Mostaru proboravio punih tjedan dana. Tada se igralo Svjetsko nogometno prvenstvo u Japanu i Južnoj Koreji, na kojem je sudjelovala i naša reprezentacija (predvodio ju je izbornik Mirko Jozić). U hotelu Ero, gdje sam i taj put odsjeo, odgledao sam dvije utakmice naše reprezentacije - dolje u baru i restoranu, gdje je bio (kao što je i danas) veliki televizor.

Jednu smo dobili (protiv Italije 2:1), jednu izgubili (protiv Ekvadora 0:1). Cijeli je hotel -mislim, naravno, na njegovo prizemlje - bio pun, imao sam osjećaj kao da se cijeli Mostar ugurao u nj, da proslavi uspjeh naše reprezentacije. Slavilo se i vani, na ulicama Mostara, naveliko.

Ovaj put u Eri nigdje nikoga. Ni dolje, u restoranu i kafiću, ni gore u sobama. Avetinjska pustoš. Bilo mi je gotovo neugodno kad sam, pišući nešto ne svom notebooku, naručio piće. Svi su konobari zurili u mene - tko je taj koji sjedi ovdje i nešto naručuje u našem hotelu, pa makar i jednu mineralnu?

A ni istočni se dio Mostara nije proslavio. Kad sam sa svojim kolegom fotografom Tomom Dubravcem, prošetao, u petak navečer, tim dijelom grada, jedva da sam nabasao na restoran (srećom, bio je sasvim O.K.) u kojem se nešto moglo pojesti i popiti, a da te sutradan ne zaboli želudac. I ovdje je bilo puno življe 2002., za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva u Japanu i Južnoj Koreji (iako su Bošnjaci i tada navijali protiv hrvatske reprezentacije).

A onda Busovača kraj Travnika - u nedjelju 16. veljače. Kad sam već bio u Vitezu, koji je na neki način središte Srednje Bosne (i gdje, moram priznati, ima razmjerno puno relativno raskošnih trgovačkih kuća, pa i jedan prvorazredni hotel, "Central", sa 4 zvjezdice), poželio sam vidjeti i to naselje - Busovaču - odakle je podrijetlom moj nekadašnji prijatelj Drago Stipac, osnivač HSS-a iz 1990. (kada je, u sklopu koalicije s HSLS-om i HDS-om, sudjelovao na prvim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj, protiv predsjednika HDZ-a Franje Tuđmana).

Ne znam ni sam što sam očekivao od Busovače, sada potkraj zime 2014. - 21 godinu nakon tih prvih izbora u RH. Ali ovo što sam vidio - to je avetinjski grad, u kojem je vrijeme definitivno stalo.

Inače, nacionalna je struktura u Busovači pola - pola (Bošnjaci i Hrvati su nekako poravnati), ali koga to briga kada tu života nema ni za koga?

Moj me vodič doveo do najstrožeg centra grada. Središte Busovače, s mini-tržnicom. Istina, bila je nedjelja popodne - ali to nije mogao biti izgovor za sliku koju sam vidio: svi kafići zatvoreni, na trgu nigdje nikoga, na obližnjim ulicama također nijednog automobila, bicikla, mopeda - a onda se pojavio neki otkačeni biciklist, kao u filmu apokalipse, koji je, poput provincijskog cirkusanta, pristao pozirati mom kolegi fotografu.

Ovo je bila slika kao iz Albanije u vrijeme Envera Hoxhe, s početka 1980-ih. Ili još gora,

Onda mi je moj vodič tu sumornu sliku dodatno "osnažio" podatkom da bošnjački porezni inspektori u svojim uznapredovalim racijama i ovo malo Hrvata-poduzetnika, kojih tu ima, svako malo kažnjavaju kaznama i od 1000 maraka, samo da im ubiju volju za bilo kakav posao.

Kojih 200 metara od tog sablasno pustog centra Busovače - red kuća za prodaju (njihovi su vlasnici sve redom Hrvati). Na jednoj piše: prodaje se za 30.000 eura. Jednokatnica, s (napuštenim) kafićem. Moj vodič kaže da je to za ovakvu kuću previsoka cijena.

Prije 1991. ovdje je, doznajem, bilo jako dobro. Živjelo se kvalitetno, a podjednako su dobro živjeli i Hrvati i Bošnjaci (a i oni treći, koliko ih je već bilo - Srbi). Sada je svima svega dosta.

Prošao sam pokraj rodne kuće Drage Stipca, u Busovači. Vrlo dobro održavana jednokatnica. Rekoše mi da je ona vlasništvo brata Stipčeva sina, koji je po zanimanju ginekolog.

Moj domaćin u Srednjobosanskom kantonu, visoki HDZ-ov dužnosnik Nikola Lovrinović, rekao mi je da lokalni Bošnjaci bojkotiraju sve gospodarske projekte koje u ovom dijelu BiH pokreću, ili nastoje pokrenuti, Hrvati, predvođeni HDZ-om. Ne vjeruju im i radije će i oni tavoriti u bijedi nego da se moraju opterećivati time hoće li ih njihovi susjedi Hrvati nekom svojom poslovnom inicijativom pokušati navući na tanak led.

- Osjećaj za poduzetništvo i gospodarstvo je kod Bošnjaka drugačiji negoli kod nas - objašnjava mi Lovrinčević. - Mi smo se, već i zahvaljujući našim putovnicama, prije uklopili u europski i poduzetnički način razmišljanja. A Bošnjaci su još u filmu državnoga gospodarstva, kao i u socijalističkoj Jugolaviji. Njihova je jedina filozofija da država to preuzme i to nekako riješi.

Zamjenica "to" odnosila se na nekoliko bivših industrijskih giganata u Srednjoj Bosni - većinom je to bila namjenska, tj. vojna industrija: Bratstvo u Novom Travniku, Vitezit u Vitezu, Borac u Travniku - koji danas postoje samo u obliku "ostataka ostataka".

U cjelokupnu tu sliku - konkretno ovdje, u Srednjoj Bosni - uklopio se i župnik don Jure Gavranić iz Rankovića kraj Novog Travnika, koji mi je rekao da je lani, 2013., ovdje bio organiziran 21 sprovod, dok je zabilježeno samo 13 krštenja. "Katastofalno za našu župu" - rekao mi je skrušeno.

Vraćam se na Mostar - sada, u petak, 14. veljače, tjedan dana nakon velikih nereda i paljevina. Jedan moj odlično informiran sugovornik iz Mostara (koji me zamolio da mu ne spomenem ime i prezime) rekao mi je, vodeći me glavnim mostarskim ulicama:

- Sad će se to malo stišati, a onda nakon dva mjeseca možemo očekivati nove nerede. Jer ovo ne može završiti tek tako. Riječ je o personalnom sukobu među vodećim bošnjačkim političarima u BiH u koji se pokušalo uvući i nas Hrvate. Ti bošnjački lideri imaju samo jednu ideologiju koja je isključivo bošnjačka - hteli bi majorizirati nas Hrvate - ali su, na svoju nesreću, međusobno isposvađani. Novih sukoba i nereda neće biti samo ako se oni u dogledno vrijeme međusobno dogovore. Ali ako ne bude dogovora, onda će sigurno biti novih okršaja.

Stanje među Hrvatima u BiH je vrlo napeto i, u određenoj mjeri, "miriše" na situaciju koja prethodi izbijanju nekog novog rata s Bošnjacima (iako tu, najgoru opciju zasad nitko ne uzima kao izvjesnu). U Županiji Središnjoj Bosni (u kojoj je nacionalna struktura stanovništva 1,6 : 1 u korist Bošnjaka) formirani su stožeri za praćenje sigurnosne situacije, i to u svih 11 tamošnjih općinskih organizacija HDZ-a BiH. Ujedno se održavaju sastanci i u svim temeljnim HDZ-ovim ograncima u svim naseljenim mjestima.

Čeka se, dakle, mjesec travanj kad bi u nekim gradovima i naseljima u BiH opet moglo gorjeti (ako ne i nešto puno gore od toga).

U subotu 15. veljače nekoliko sam sati proveo s gradonačelnikom Mostara Ljubom Bešlićem (rođ. 1958.). Vrlo zanimljiv čovjek i političar. Po mnogo čemu podsjeća me na zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića.

Tu usporedbu između njih dvojice nisam izrekao tek tako. Oni se, naime, međusobno vrlo dobro poznaju, zapravo su prijatelji ali i politički suradnici. Kad se Milan Bandić 2009. kandidirao za predsjednika Republike Hrvatske (glavni mu je protukandidat bio aktualni hrvatski predsjednik Ivo Josipović), Bešlić mu je organizirao predizbornu kampanju u Hercegovini.

U političkom smislu riječi, Ljubo Bešlić je prava "lisica". Već je desetak godina gradonačelnik Mostara, a osim što je politički predstavnik mostarskih Hrvata, izvrsno zna komunicirati i s Bošnjacima iz istočnog dijela grada. Na određen način ih je "kupio" - jednako kao što je i Bandić "kupio" brojne Hrvate iz Bosne koji žive na jugoistočnoj periferiji Zagreba. Urbano je dijete Mostara (iako mu je otac podrijetlom iz Posušja), a u mladosti je dugo godina igrao rukomet, i to u Rukometnom klubu Velež.

Bešlić je čovjek (političar) koji je dosad najdalje i najdublje - rekao bih, i najhrabrije - otišao u objašnjavanju i interpretaciji prosvjeda i nereda koji su se proteklih dana (najviše 7. veljače) dogodili u BiH.

Točka do koje se zasad (javno) došlo svodi se na tezu da se radi o unutarbošnjačkom sukobu - tj. o internom sukobu između pojedinih članova bošnjačke političke elite u BiH - ali u koji se htjelo uvući i Hrvate, kad se već nije moglo uvući Srbe, koji imaju svoj kompaktan i zaokružen teritorij-entitet Republiku Srpsku.

I Bešlić se, naravno, slaže s tim mišljenjem pa mi je, u subotu, govorio (i) o tome kako su u tom unutarbošnjačkom sukobu na istoj strani i međusobno "svezani" lider SDA (formalno potpredsjednik te stranke) Bakir Izetbegović i predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija, dok je na onoj drugoj, njima suprotstavljenoj strani predsjednik Saveza za bolju budućnost (SBB) BiH, ujedno i ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić - s kojim je, opet, u prikrivenom savezu hrvatski političar koji u BiH predstavlja Bošnjake Željko Komšić (donedavna je bio u SDP-u, a danas je na čelu Demokratske fronte BiH), inače dugogodišnji hrvatski član u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.

Ali Bešlić je otišao i puno dalje pa, čak i u javnosti, govori i o tome o čemu se njegovi kolege hrvatski političari ne usuđuju gotovo ni misliti.

Proteklih je dana imao dva istupa na dvjema televizijama u Mostaru.

Na RTM-u (Radio-televizija Mostar) je izjavio da su neredi, doduše, bili organizirani od strane Bošnjaka i bošnjačkih političara i da je njihov cilj bio u njih umiješati i Hrvate, ali da su osim bošnjačke politike važnu ulogu u njihovu osmišljavanju ili organiziranju odigrale i pojedine nevladine organizacije koje djeluju u BiH.

A na Federalnoj televiziji je otišao i korak-dva (ili čak tri) dalje. (Usput rečeno, Federalna TV je entitetska televizija Federacije BiH, koja je pod političkom kontrolom Bošnjaka i u kojoj se bore za prevlast, tj. kontrolu nad poslovanjem i TV-programom, dvije najveće bošnjačke političke stranke u BiH - SDP i SDA.) No, ta je njegova izjava bila (očito ne bez razloga) cenzurirana, tj. izbačena.

Ljubo Bešlić je taj svoj najdalekosežniji komentar dao u subotu 8. veljače, dan nakon paljenja zgrada u Mostaru (koje se dogodilo u petak 7. veljače). A taj je njegov istup bio zapravo reakcija na jedno vrlo znakovito gostovanje projekt-menadžera bosanskohercegovačke nevladine organizacije Centri civilnih organizacija (CCI) Adisa Arapovića u večernjem Dnevniku ("Vijesti u 7") sarajevske televizije Hayat TV, dan uoči izbijanja nereda, u četvrtak 6. veljače.

Bešlić mi je, u mostarskom restoranu "Bevanda", ukratko prepričao što je to izjavio Federalnoj TV, a što su mu oni isjekli. Kazao je da su rasplamsavanju političke situacije u BiH (uključujući i Mostar) jako puno pridonijeli i mediji, jednako kao i nevladine organizacije, dok je Arapovićev istup na Hayat TV-u prokomentirao, otprilike, ovim riječima: "Da se ovakva emisija dogodila u SAD-u, konkretno na CNN-u, i da je ubrzo nakon te emisije došlo do paljenja zgrada u pojedinim gradovima, sigurno je da bi ta televizija, tj. CNN, odmah bio zatvoren."

Bešlić je, u jednu riječ, uvjeren da su u svemu ovome prste imali i Amerikanci (koji su glavni financijeri nevladinih organizacija u Bosni i Hercegovini), jer, kako kaže, njima nikako ne ide u prilog smirivanje međunacionalnih tenzija u BiH, budući da oni i dalje žele zadržati svoj vrlo snažamn utjecaj u ovome dijelu Europe - osobito ako Europska unija u doglednoj budućnosti bude jačala.

Moram, međutim, reći da se s ovakvim njegovim mišljenjem ne slaže jedan od vodećih hrvatskih političara u BiH Božo Ljubić. Međusobno sam ih, na neki način, sukobio "na kavi" u mostarskome hotelu Ero, i tada je Ljubić ovakvo Bešlićevo razmišljanje okarakterizirao kao "teoriju zavjere". Bešlić međutim, ne odustaje od svojih pogleda i svemu tome dodaje da je međunacionalni konflikt u BiH u biti nerješiv, između ostaloga, i zato što svijet (na čelu s Amerikancima) baš tako hoće.

U Mostar sam došao u petak 14. veljače (točno tjedan dana nakon izbijanja nereda) oko podneva. Prvi koji me primio bio je gvardijan Franjevačkog samostana fra Iko Skoko (budući da su svi bitni hrvatski BiH-političari u tom trenutku bili na jednome velikom sastanku u Domu HDZ-a).

I - kakve li podudarnosti! Upravo se toga dana u Franjevačkom samostanu i njemu pripadajućoj Franjevačkoj crkvi obilježavalo sjećanje na ubojstvo 7 mostarskih franjevaca, 14. veljače 1945., od strane jugoslavenskih partizana. Franjevci su stoga bili jako zauzeti pa mi je fra Iko (koji je ujedno i kolumnist BiH-izdanja Večernjeg lista) mogao posvetiti samo pola sata.

Rekao mi je da Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju dva velika politička problema koji su, na neki način, sinonimi za njihovu sveukupnu političku neravnopravnost u toj državi.

- Glavni je problem - kaže Skoko - taj što mi Hrvati ne možemo izabrati svoje predstavnike u pojedinim tijelima vlasti. Prigovaralo nam se da je Željko Komšić (hrvatski član Predsjedništva BiH - op. aut.) Hrvat i da je to dovoljno. No, bitno je tko bira, a ne samo koje je nacionalnosti onaj koji je izabran. Nije bitno je li taj kojega smo mi izabrali po nacionalnosti Hrvat, bitno je da ga mi izaberemo.

Drugi je problem, po fra Iki Skoki, taj što oni Hrvati koje je hrvatsko biračko tijelo u BiH na općim izborima 2010. izabralo kao svoje političke predstavnike nisu, koliko god to paradoksalno zvučalo, mogli na kraju ući u Vladu Federacije BiH - nego je, kako kaže Skoko, "međunarodna zajednica izabrala one u hrvatskom korpusu koji nisu pobijedili". Pritom je Skoko posebno apostrofirao aktualnog Visokog predstavnika u BiH Valentina Izka (Austrijanca po nacionalnosti) koji svojom, kako se izrazio, "višom matematikom" samovoljno kroji izbornu volju građana BiH i onemogućava Hrvatima da u tijelima vlasti u BiH imaju svoje autentične predstavnike.

Na moje pitanje gdje vidi izlaz iz ovakve (za Hrvate evidentno nepovoljne) situacije, fra Iko Skoko je na prvome mjestu spomenuo promjenu Ustava BiH (a onda i odgovarajućih zakona).

Moram odmah reći da je ovakvo Skokino tumačenje bila neka vrsta konceptualnog okvira (tako je ispalo) za sve ono što su mi tijekom toga (petak) i u iduća dva dana izjavili svi moji ostali hrvatski sugovornici iz Mostara i Srednje Bosne. Razlike su bile samo u nijansama.

Predsjedatelj Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Vjekoslav Bevanda upozorio me, u našem 45-minutnom razgovoru, na činjenicu da su u Mostaru bile zapaljene samo gradske i županijske (kantonalne) institucije (jednako kao i stranačke), dok zgrada Vlade Federacije BiH nije bila ni dirnuta.

- Od tih 300 demonstranata - rekao mi je Bevanda - koji su u zapadni dio Mostara došli iz istočnog dijela grada, izdvojilo se njih 30 koji su uz poklike "Ovo je Bosna!" i "Allahu ekber!" ("Bog je velik") najprije zapalili zgradu Vlade Hercegovačko-neretvanske županije, a onda i Gradsku vijećnicu i još neke objekte. Sve je to bilo savršeno organizirano, to su bili ljudi s karnistrima i Molotovljevim koktelima. Već se i na temelju toga što su ti nasilnici poštedjeli zgradu federalne Vlade može zaključiti da je cilj nereda bilo rušenje županijskih vlada i županija (kantona). Glavni je cilj tih demonstracija unitarizacija Bosne i Hercegovine, odnosno stvaranje jedne unitarne Federacije BiH, sa sjedištem u Sarajevu. Oni koji stoje iza svega toga imaju u svojim glavama da se sav novac u državi treba skoncentrirati u Sarajevu, tako da Sarajevo bude ono što je u vrijeme jugoslavenske države bio Beograd. Drugim riječima, da Sarajevo bude - "mali Beograd".

Upitao sam Bevandu što je moglo poslužiti kao neposredan povod za demonstracije, koje su jednim ali ne i bitnim dijelom (barem ne u Mostaru) osim političkih imale naglašenu i socijalnu dimenziju. Bevanda mi je odgovorio da je glavni povod, najvjerojatnije, bila Rezolucija Europskog parlamenta od 6. veljače 2014. o izvješću o napretku Bosne i Hercegovine za 2013.

U tom je dokumentu - kako doznajem - na inicijativu hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu Tonina Picule i Davora Stiera (ali i Hrvata iz BiH, kao i nekih u odnosu na bosanskohercegovačke Hrvate tzv. "prijateljskih država"), po prvi put na ovako visokoj (međunarodnoj) razini bilo potencirano pitanje neravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini. U njemu se, osim toga, prvi put osim srpskog separatizma spominje, u određenom obliku, i bošnjački centralizam u BiH.

Neki, doduše, tvrde da se demonstracije nisu mogle organizirati samo u jednom danu, tj. između 6. veljače, kada je usvojen taj dokument, i 7. veljače, kada su krenuli prosvjedi i neredi. No, težinu te primjedbe uvelike umanjuje činjenica da je nacrt te Rezolucije bio poznat dobrih mjesec dana prije njezina konačnog usvajanja. Na taj me važan moment upozorio i predsjednik HDZ-a 1990. Božo Ljubić (koji mi je rekao da je nacrt te Rezolucije vrlo promptno napao Z.Lagumdžija).

Općenito, mnogi politički angažirani Hrvati u BiH s vidljivim zadovoljstvom ističu da je u posljednje vrijeme došlo do značajne promjene u odnosu Republike Hrvatske (i njezinih najodgovornijih političkih dužnosnika) prema pitanju neravnopravnog položaja Hrvata u BiH. Sve donedavna, kažu, Hrvatska se prema tom problemu ponašala distancirano ili pasivno, a u svemu tome je bilo i puno predrasuda, pa i otvorenih animoziteta, prema Hercegovcima.

Sada više nije tako, a jedan od hrvatskih dužnosnika - u ovom slučaju dužnosnica - koji je radikalno promijenio (promijenila) stav prema tom pitanju jest i ministrica vanjskih poslova RH Vesna Pusić. A u sklopu ovakve generalne promjene službenog stajališta RH tumači se i posjet hrvatskoga premijera Zorana Milanovića Mostaru, neposredno nakon demonstracija.

Vjekoslav Bevanda mi je rekao da je on osobno dogovorio Milanovićev dolazak u Mostar. Odnosno, da je inicijativa bila obostrana (i njegova i Milanovićeva). Pritom je naglasio:

- Reakcija Bošnjaka, prije svega Bakira Izetbegovića (ali i hrvatskog političara Komšića koji u BiH predstavlja Bošnjake), na Milanovićev posjet Mostaru bila je užasna. Oni su u Dnevniku na Federalnoj TV postavili pitanje zašto je Milanović došao u Mostar, a ne u Sarajevo. Kao da Mostar nije sastavni dio BiH. Ta su dvojica političara, Izetbegović i Komšić, jednostavno zaboravili da sam ja premijer države Bosne i Hercegovine i da za ovakvo što ja ne moram pitati njih za dozvolu. I ne pada mi ni na kraj pameti da se bilo kome opravdavam...

Upitao sam Bevandu je li, s obzirom na razvoj događaja, realno moguća i ona krajnja opcija, a to je (opetovani) rat između Bošnjaka i Hrvata, odgovorio mi je - pomalo zagonetno i dvosmisleno - ovim riječima:

- Ja sam siguran da rata neće biti. Zapravo, nisam siguran... Ma, siguran sam da rata neće biti - kao što je rekao Alija Izetbegović 1992...

A na moje drugo pitanje, je li moguć posvemašnji egzodus Hrvata iz Bosne i Hercegovine, odgovorio je:

- Neće biti egzodusa, jer smo mi Hrvati prežilav narod. Možda je ova politička nervoza nastala i zbog toga što je popis stanovništva u BiH, sproveden u listopadu 2013., pokazao da Hrvata u Bosni i Hercegovini ima oko 550 tisuća, a očekivalo se da će ih biti ispod 300 tisuća. Nema nikakvih šansi da bilo koji od tri konstitutivna naroda u BiH bude natpolovičan, odnosno da Bošnjaka bude preko 50 posto. A neki su se tome nadali...

Kao jedan od argumenata za svoju tezu da, usprkos svemu, neće biti hrvatskoga egzodusa iz BiH, Bevanda mi je spomenuo i postojanje sjajno organiziranog Sveučilišta u Mostaru, jednako kao i Sveučilišne kliničke bolnice Mostar. "A to su", napomenuo je, "dvije najvažnije stvari za običnog čovjeka: da se liječi i da uči."

Tijekom svog boravka u Mostaru sastao sam se i s rektoricom mostarskoga Sveučilišta, inače profesoricom anatomije i specijalistice za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju dr. Ljerkom Ostojić. I opet jedna (ne)slučajnost koja se savršeno poklopila s mojim posjetom Mostaru: u tom je gradu toga istog dana (14. veljače) bio i ministar znanosti, obrazovanja i sporta RH Željko Jovanović. On, međutim, u posjet mostarskom Sveučilištu nije došao zbog nemira (koji se u toj ustanovi takoreći nisu ni osjetili) već zbog nekih sasvim drugih (nepolitičkih) razloga.

Od dr. Ostojić sam doznao da se Sveučilište u Mostaru sastoji od 10 fakulteta i Likovne akademije i da na njemu studira 16.000 studenata, od kojih je 2700 njih iz Republike Hrvatske. Tu pretežno studiraju hrvatski studenti (u istočnom dijelu Mostara, treba reći, nalazi se slična institucija, Univerzitet "Džemal Bijedić"), ali jednu petinu ipak sačinjavaju ne-Hrvati, tj. Bošnjaci i Srbi.

- Ako netko od Bošnjaka iz Mostara želi studirati medicinu, njima je prva opcija Medicinski fakultet u Mostaru, pa tek onda Medicinski fakultet u Sarajevu. Na to smo ponosni, jer to dovoljno govori o kvaliteti našeg Fakulteta. Inače, Sveučilište u Mostaru je jedino javno sveučilište u BiH gdje je službeni jezik hrvatski, te je kao takvo temelj očuvanja hrvatskog nacionalnog identiteta u BiH.

Iako je od nereda i paljenja zgrada u Mostaru prošlo punih tjedan dana, opori miris paljevine osjećao se posvuda, a ponajviše u samim nastradalim objektima, kao što je, primjerice, Dom HDZ-a, u kojemu me dočekao predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović.

Slično kao i fra Iko Skoko, Čović mi je rekao da je na dnevnome redu u političkom životu BiH temeljita promjena Ustava BiH. Bez toga dalje neće ići. Postojeći Ustav Hrvati u BiH shvaćaju i tumače kao "daytonsku formulu koja ne zadovoljava potrebe hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini", tim prije što on ionako nikada nije prošao nikakvu parlamentarnu proceduru te je zapravo nametnut - slično kao i tzv. Oktroirani ustav iz 1931. u Kraljevini Jugoslaviji.

Čović mi je, tijekom našeg razgovora, pokazao alternativni Ustav BiH što ga je još 2006. napravio HDZ BiH - odnosno, skupina ljudi iz HDZ-a s njim na čelu (u kojoj su, među ostalima, bili Borjana Krišto, Niko Lozančić, Bariša Čolak i nekoliko profesora ustavnog prava). Po čemu se taj alternativni Ustav razlikuje od postojećeg?

On i dalje zadržava postojeću državu Bosnu i Hercegovinu te dva entiteta od kojih se ta država sastoji. To su Republika Srpska i Federacija BiH. Ključna je, međutim, promjena u formulaciji od kojih bi se federalnih jedinica trebala sastojati država Bosna i Hercegovina.

U članku 2. HDZ-ova alternativnog Ustava piše: "Bosna i Hercegovina je federalna država koja se sastoji od četiri federalne jedinice... Jednu od federalnih jedinica čini Distrikt Sarajevo."

Dragan Čović mi je rekao da bi te četiri federalne jedinice, kao sastavni dijelovi Federacije BiH, svoja sjedišta trebale imati u Sarajevu (to bi, zapravo, bio Distrikt Sarajevo), Mostaru, Banja Luci i Tuzli. "To je temeljita promjena Daytona", istaknuo je, "a s aspekta racionalnosti to znači da bismo umjesto sadašnjih 13 vlada i 13 parlamenata imali 5 vlada i 5 parlamenata."

Početkom 2009. Dragan Čović, Milorad Dodik i Sulejman Tihić (kao predstavnik Bošnjaka u BiH) potpisali su tzv. Prudski sporazum kojim je Bosna i Hercegovina definirana upravo kroz te četiri federalne jedinice. No Tihić je ubrzo nakon toga među Bošnjacima proglašem izdajnikom (osobito su žestoko reagirali Haris Silajdžić i Zlatko Lagumdžija) pa je cijela priča oko tog dogovora pala u vodu. I do danas se, uglavnom, nije maknulo s te (polu)mrtve točke. "Bošnjacima", kaže Čović, "očito odgovara BiH kao, de facto, islamska država bošnjačkoga naroda. Jedini od bošnjačkih političara koji se barem donekle distancirao od takve unitarističke koncepcije jest Fahrudin Radončić, koji tvrdi da ne može tolerirati majorizaciju hrvatskoga naroda od strane Bošnjaka; to je čak govorio u Bruxellesu, na službenoj razini."

I neki drugi politički i društveno angažirani Hrvati u BiH rade na nekim svojim alternativnim verzijama Ustava BiH, kojim bi se trebala uspostaviti stvarna ravnopravnost sva tri naroda (pa tako i hrvatskoga) koji žive u Bosni Hercegovini. Među njima je i glavni urednik bosanskohercegovačkog izdanja Večernjeg lista Jozo Pavković.

On mi je rekao da nacionalno pitanje hrvatskoga naroda u BiH treba riješiti do kraja, u potpunosti, a ne kozmetički. A to znači da eksplicitno mora biti istaknuto da je Bosna i Hercegovina država koja se sastoji od tri entiteta - bošnjačkog, hrvatskog i srpskog. Plus, naravno, Distrikt Sarajevo.

- Ja sam u tom smislu radikalniji od Čovića - kazao mi je. - Kod Čovića je to (mislio je na entitete - op. aut.) skriveno, tamo se ide na multietničnost. Ja, međutim, stalno govorim predstavnicima međunarodne zajednice: "Dopustite Hrvatima da imaju svoj nacionalni entitet!"

Predsjednik HDZ-a 1990. Božo Ljubić je, opet, za neku svoju verziju, koju mi je opisao ovim riječima:

- Pravo su rješenje tri multietničke federalne jedinice, u kojima je jedan od tri naroda većina. Jedna je Banja Luka, druga Mostar, a treća, bošnjačka - Zenica ili Tuzla; ili, recimo, Sarajevo. S tim da bi tu svakako trebao postojati i zaseban Distrikt Sarajevo (u kojemu bi bile glavne državne institucije), kao i Distrikt Brčko, gdje su se u ratu vodile velike bitke oko koridora. Imali bismo, dakle, ukupno 5 federalnih jedinica.

Najveća je šteta što bi u ovako zaoštrenoj političkoj situaciji najviše mogli nastradati uspješni hrvatski poduzetnici, jedan od kojih je Ivan Knezović (zvani Ićko), koji je - ni manje ni više - 2013. proglašen na naj-menadžera u regiji, po izboru članova žirija biznis-revije "Euromanager".

On je vlasnik kompanije SIK (metaloprerađivačka industrija), koja zapošljava čak 152 radnika, a čije se sjedište nalazi u mostarskom prigradskom naselju Raštani. Počeo je 1995. od nule - njegova je tvrtka nastala iz jedne male garaže - a danas je riječ o malom (ili velikom) metaloprerađivačkom divu koji mjesečno obrađuje 300 tona materijala i koji sve što proizvede izvozi u zemlje Europske unije, odnosno Europe: u Njemačku, Švicarsku, Švedsku, Norvešku...

SIK je kompanija koja radi po njemačkim normama i koja svima u BiH, ali i šire, služi kao primjer. Lani je njezin vlasnik Ivan Knezović (koji je 1999. diplomirao na tzv. Njavrinom fakultetu u Zagrebu) u halu i strojeve uložio 2 milijuna eura, a ove godine namjerava uložiti dodatnih 1 milijun eura. I sve bi u njoj i oko nje funkcioniralo besprijekorno - da nije bilo ovih prosvjeda i rušilačkih nemira, od 7. veljače o. g. Knezović o tome kaže:

- Bojao sam se da i nama netko nešto ne zapali, ali, srećom, to se nije dogodilo. Međutim, nemiri su se, hoćeš-nećeš, odrazili među našim poslovnim kupcima, i to u negativnom smislu. Svi su putem medija gledali što se u Mostaru i cijeloj BiH događa. I sad mi neprekidno stižu mailovi s upitima - iz Švicarske, Njemačke, Švedske, Norveške... Posjeti su otkazani, a narudžbe su stale. I to još traje...

Ivan Knezović je odlučio da, sa svoja dva pomoćnika, posjeti svoje poslovne partnere u svim navedenim zemljama i da ih osobno, u četiri oka, uvjeri da je on i u ovakvim, bitno otežanim okolnostima sposoban normalno funkcionirati. Pritom mi je rekao:

- Ovo je strašno odjeknulo među našim kupcima, jako sam uznemiren. Učesnik sam rata (iz 1990-ih - op. aut.) pa me to jako podsjeća na nj. To što se dogodilo u Mostaru, to paljenje i rušenje - to su napravili balavci od 18-19 godina. Mi privrednici ćemo sve to morati platiti, i nadoknaditi sve te silne odštete...
Add a comment...
Wait while more posts are being loaded